Branko Roglić, poznati hrvatski poduzetnik čija je tvrtka Orbico danas najveći distributer u Europi, posluje na 19 tržišta, zapošljava 5000 ljudi i ove godine planira ostvariti prihod od 2 milijarde eura, poznat je i kao mecena hrvatske umjetnosti. Osoba je koju odlikuje skromnost i koja i u svojoj 73. godini vjeruje kako Hrvatska može napredovati i razvijati se ako svi promijenimo način razmišljanja i udahnemo više poduzetničkog duha, a eliminiramo negativne ostatke socijalizma koje su i dalje sveprisutni u hrvatskoj ekonomiji, politici, društvu, a na žalost i u mentalitetu.
Ovih dana Branko Roglić završava zadnje pripreme za održavanje druge izložbe umjetničkih djela iz vlastite zbirke. Uz pomoć autora izložbe Igora Zidića, Roglić će 24. siječnja u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu izložiti oko 160 slika i 37 skulptura hrvatskih autora, iz svoje bogate kolekcije od preko 800 umjetničkih djela.
– Bit će to izložba odabranih djela iz moje zbirke, koja je nastajala posljednjih 50-ak godina. Tijekom svih tih godina, paralelno s mojim osnovnim poslom, distribucijom proizvoda odnosno trgovinom, razvila se ljubav prema umjetnosti koja je postala bitan dio mog života, kazao nam je na početku razgovora Roglić, u skromnim uredima tvrtke, u prostoriji u kojoj je davnih 70-ih godina dobio posao u Croatia baterijama, koju je kasnije dokapitalizirao i postao većinski vlasnik, uz korektan odnos s nasljednicima bivšeg vlasnika, gospodina Paspe.
– Da bi se bilo kolekcionar, treba postojati ljubav prema umjetnosti, ali i imati nešto novca kako bi se slike i druga umjetnička djela mogla kupovati, kaže Branko Roglić.
A njegova ljubav začela se tijekom čestih druženja s akademskim slikarom Antunom Gojakom iz Makarske. Taj slikar, koji je akademiju završio u klasi profesora Tartaglie, rođak je njegove majke. Pričama o Velasquezu, Goyi, Van Goghu, Munchu i drugim gigantima svjetskog slikarstva, kod Roglića je razvio i osjećaj prepoznavanja boja.
– Tako sam ja već u ranoj mladosti bio fasciniran hrvatskim koloristima: Dulčićem, Maslom, Kaštelančićem, Pulitikom i, naravno, Gojakom, koji zbog zdravstvenog stanja nije mnogo izlagao, ali meni su puno značili susreti u njegovu atelijeru u Makarskoj. Tu sam, gledajući njegove slike i kroz razgovore, stekao strast koja me vodila prema kolekcionarstvu – kazao nam je uoči nove izložbe Roglić koji kaže kako sam, osim prepoznavanja boja, nije imao talenta za slikanje, kao što je razvio onaj za stvaranje profita kroz realni biznis.
– Daljnji razvoj mojeg sakupljanja umjetnina tekao je paralelno s jačanjem poslovanja moje firme Orbico. Stvorili su se uvjeti ne samo da se kupi poneka bolja slika već i da pomognem mladim perspektivnim umjetnicima. Tada su kupljeni prvi Bukovci, Vidovići, Stančići, Motike, Murtići, Vanište, Becići i ostali velikani hrvatske likovne umjetnosti, čiji će radovi biti izloženi u Umjetničkom paviljonu, naglašava Roglić.
Priznao nam je da je svoj prvu sliku kupio od ušteđevine od plaće i to upravo od rođaka Gojaka.
– On mi je obećao pokloniti jednu svoju sliku za vjenčanje, a kad mi je dao da biram izabrao sam sliku pod nazivom Snijeg u Lici. Odmah mi je rekao kako sam izabrao najbolju i najskuplju, te sam mu ipak polovicu slike platio od svoje plaće, a pola mi je poklonjena – kaže Roglić.
Prvu izložbu iz svoje bogate kolekcije Roglić je imao prije deset godina u galeriji Laval Nugent na Gornjem gradu, a na njoj je bilo izloženo 70 umjetnina jer nije bilo više prostora.
S obzirom na to da je početak njegove poslovne karijere vezan za Ljubljanu, u svojoj kolekciji ima i 150 slika slovenskih umjetnika, a dobio je ponudu da sličnu izložbu napravi i u Narodnoj galeriji, no za sada se na to još nije odlučio.
– Ako to budem radio, želim kombinirati hrvatska i slovenska umjetnička djela i onda bih uz Igora Zidića morao pronaći i slovenskog eksperta da zajedno naprave tu postavu, priznao nam je Roglić, na čijoj će izložbi u Zagrebu biti izložena i djela dvojice slovenskih autora – Mušiča i Stupice. Mušič je diplomirao na zagrebačkoj akademiji, a Stupica je i godinama po završetku studija živio i radio u Zagrebu.
Kuzma stvarao, ja financirao
– Svoju sam poslovnu karijeru, nakon Švicarske (1987.) nastavio u Sloveniji (1990.) gdje sam i osnovao prvu tvrtku Orbico na području bivše države pa je bilo prirodno da svoj kolekcionarski interes ostvarim i u Sloveniji – kaže Roglić.
Dodaje kako od svih godina svog kolekcionarstva mora izdvojiti razdoblje stvaranja hrvatske države, odnosno devedesete godine prošlog stoljeća i svoju suradnju s kiparom Kuzmom Kovačićem i Igorom Zidićem, na koju je izuzetno ponosan.
– Kuzma je s oduševljenjem stvarao, ja sam dijelom financirao, a Igor nadgledao. Tada su nastali: hrvatski kovani novac, Oltar domovine, predsjednik Tuđman u Škabrnji, vrata hvarske katedrale, papa Ivan Pavao II. u Selcima, medalje prilikom posjeta pape Ivana Pavla II. Sarajevu, Petar Hektorović, Hanibal Lucić, hrvatski dinar, Posljednja večera u Rami, itd… Tako se, rekao bih, realizirala moja pripadnost Hrvatskom proljeću, pokretu iz ‘71., na koji sam posebno ponosan, kao i na svoju pripadnost tom demokratskom pokretu koji je promicao ljubav prema Hrvatskoj, naglašava Roglić.
Rast Orbica omogućio mu je akviziciju novih slika, ali i pomaganje mladim slikarima, koje nije zanemario. Tako će na izložbi biti i slike Harija Ivančića, Anabel Zanze, Gorane Težak, Igora Dragičevića, čija će djela sigurno postati značajan dio hrvatske likovne umjetnosti.
– Kolekcionarstvo nikada nisam doživljavao kao investiciju. To je ljubav prema umjetnosti. Činjenica je, međutim, da se vrijednost novca dobro čuva u umjetninama pa je i pametno biti kolekcionar – ističe Roglić.
Iako posluje u 19 zemalja Europe, za sada ima zbirke samo u Hrvatskoj, Sloveniji te Bosni i Hercegovini.
– Smatram da je dobro i pošteno u svakoj državi u kojoj poslujem pomagati umjetnost pa ću stoga poticati stvaranje kolekcija i u ostalim državama gdje Orbico posluje. Koliko ću u tome uspjeti, ovisi o mnogim faktorima – dodaje Roglić.
Prošle godine za svoja je postignuća u gospodarstvu dobio dvije nagrade za životno djelo. Izlaganjem izabranih djela iz svoje zbirke u Umjetničkom paviljonu, želi, kaže, pokazati rezultat svoje životne strasti – kolekcionarstva.
– Svjestan sam svog doprinosa hrvatskoj kulturi i budućoj likovnoj baštini i pritom ne očekujem nikakvo priznanje – skromno ističe te dodaje kako je počeo razmišljati o tome da napravi i svoju vlastitu galeriju, no o tome se mora dogovoriti sa svojim sinovima i suprugom. Ako bi tako nešto radio, napravio bi to u Splitu – jer je ljubav prema Dalmaciji nešto na što je također jako ponosan.
Svakog vikenda, tamo negdje od 1993. kada je obnovio kuću svoje obitelji u Župi Biokovskoj nedaleko od Imotskog, Roglić odlazi subotom na svoje imanje. Tu provodi vrijeme sa suprugom, a ponekad i dvojicom sinova i šestero unučadi. Na 13 hektara zemlje imaju vinograd, voćnjak i perad, a u sklopu imanja je i crkva Gospe Lurdske koju su sagradila dvojica svećenika, braća njegova pradjeda, a koja je srušena 1946. i koju je sam obnovio.
O Hrvatskom proljeću
– Kuću i kapelicu u Župi Biokovskoj obnovio sam 1993. i posvetio je svojoj obitelji. Obnavljajući kapelicu Gospe Lurdske, prvi sam put došao na ideju o pretisku “Kite duhovnog cvića“ koja se prije samog ulaska Hrvatske u EU i realizirala. Kita duhovnog cvića naziv je molitvenika autora don Nikole Roglića, brata mojeg pradjeda. Šesto izdanje, kojeg sam nakon dugo traženja pronašao u sjemeništu u Splitu, izdano je davne 1873. godine u Zadru.
Reprint tog vrijednog hrvatskog zapisa za koji je najviše zaslužan upravo on, bio je predstavljen u muzeju Mimara, u nakladi Styria medije i Orbica.
– Za mene i mnoge ljude kojima je Dalmacija u srcu, ovaj molitvenik pisan ikavicom predstavlja dio napora prema ravnopravnosti hrvatskog jezika u odnosu na talijanski u to vrijeme. Inače, don Nikola Roglić bio je pomoćnik don Mihovila Pavlinovića, uglednog hrvatskog narodnjaka koji se izborio za uvođenje hrvatskog jezika u Dalmaciji.
Posebno je ponosan što je obnovio rodnu kuću Mike Tripala. Otvorio ju je uoči Alke, 4. kolovoza 2012. u Sinju, u nazočnosti najviših državnih dužnosnika. Kuću je otkupio od članova obitelji Tripalo, a na pročelju je postavio Mikinu bistu, rad akademskog kipara Stipe Sikirice.
– Miko Tripalo moj je politički idol pa je renoviranje njegove kuće uspomena na Hrvatsko proljeće, čiji su pripadnici htjeli malo više demokracije i nezavisnosti od Beograda – kaže Roglić.
U obnovu je uložio oko 600 tisuća eura. Kuća izgleda kao nekada, a sve je rađeno pod nadzorom Zavoda za zaštitu spomenika kulture.
– Miko Tripalo prvi je 70-ih godina prošlog stoljeća donio duh demokracije na naše prostore, a onda je unitaristička struja taj pokret nazvala kontrarevolucijom – podsjeća Roglić dodajući kako je sam kao pripadnik Hrvatskog proljeća bio izbačen s posla, točnije maknut s pozicije komercijalnog direktora pa je shvatio kako je vrijeme da krene u nove poslovne izazove. U nastanku današnje Orbico Grupe bitno je izdvojiti nekoliko važnih datuma.
– Na samim počecima 1975. počeo sam raditi u tvrtki Croatia baterije gdje sam niz godina vodio predstavništvo njemačke tvrtke Varta u bivšoj državi i u Bugarskoj. Prvu tvrtku, SBJ ORBICO AG, osnovao sam 1987. u Švicarskoj s njemačkim partnerom Emilom Byrom. Sam naziv tvrtke Orbico nastao je kao svojevrsna permutacija prvih slova mog prezimena, te ima značenje Roglić Branko i company. Potom sam u Ljubljani 1989. privatizirao tvrtku Unis-Elkos u stečaju iz koje se godinu kasnije razvija distributerska tvrtka Orbico d.o.o. Ljubljana kao jedna od prvih pet privatnih tvrtki u bivšoj državi – govori o svojoj poslovnoj karijeri Roglić.
– Ova je tvrtka radila distribuciju baterija Varta i kozmetike Ellen Betrix na području cijele Jugoslavije. Tada se dogodio prijelomni trenutak u mojoj poslovnoj karijeri koji je definirao poslovanje kompanije sve do danas. Naime, Procter & Gamble 1991. kupio je njemački Ellen Betrix te sam, ni kriv ni dužan, došao u kontakt sa svjetskim divom u području robe široke potrošnje. Odmah sam shvatio što znači imati jednog takvog principala koji tek ulazi u Europu. Osim kozmetike, P&G nam je ubrzo povjerio i distribuciju drugih brendova kao što su Pampers, Ariel, Tide, Jar, Head&Shoulders, Blend-a-med i druge. Sve to omogućilo je strelovit rast našeg poslovanja koji je iznosio i do 30 posto mjesečno. Raspadom bivše države osnivali smo tvrtke u novonastalim zemljama, a P&G nam je povjerio distribuciju svojih proizvoda i za druga tržišta srednje i istočne Europe.
U 26 godina poslovanja njegova je tvrtka narasla s 400.000 njemačkih maraka prometa iz 1990. na 2 milijarde eura koliko planiraju ostvariti ove godine. Do 2020. Roglić ima plan da promet tvrtke dosegne 4 milijarde eura. Posebno je ponosan na čistu privatizaciju Croatia baterija.
– Daleke 1993. javnim natječajem privatizirao sam Croatia baterije putem dokapitalizacije i otkupom dionica od malih dioničara. Nitko nije otpušten, nego su radnici prebačeni u skladište i logistički centar koji sam izgradio, tek nešto radnika otišlo je u mirovinu ili smo im dokupili staž jer proizvodnja baterija nije imala smisla niti je mogla biti konkurentna nakon prodora robe iz Kine – kaže Roglić koji često ističe da je privatizacija tvrtki u Hrvatskoj napravljena nakaradno.
Orbico danas ima tvrtke u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH, Bugarskoj, Makedoniji, Srbiji, Kosovu, Albaniji, Moldaviji, Njemačkoj, Austriji, Rumunjskoj, Mađarskoj, Crnoj Gori, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj i Ukrajini, te je najveći distributer u Europi.
– Nikada nisam bio bahat ni pohlepan, a skromnost kojoj su me naučili moj roditelji prenio sam na svoje sinove i direktore. Svi poštujemo svoje radnike, zato nam ljudi ne odlaze, nego nam se na oglas javi i do 300 onih koji bi htjeli raditi kod nas – ističe Roglić. Prosjek plaće u Orbico Hrvatska je oko 7200 kuna. Poznaje sve svoje direktore, a do ove je godine u Ljubljani redovito na kraju godine osobno svim radnicima uručivao 13. plaću.
– Ovo je prva godina kad nisam stigao otići na njihovu novogodišnju zabavu, a inače kroz godinu obiđem sve zemlje u kojima poslujemo – kaže.
Osim trgovine, Orbico je kroz tvrtku Orvas, koja zapošljava 57 ljudi, a u sezoni i više, ušao i u turizam.
– Imamo dva hotela, jedan na Hvaru i jedan u Baškoj Vodi. Kroz sve godine sam 10 posto profita odvajao i gradio vile s bazenima, pa danas imamo 18 vila na Hvaru, Braču i obali. Uskoro će biti gotova i još jedna u Župi jer želim dovesti turiste i u Dalmatinsku Zagoru.
Uz to, posjeduje i čarter flotu od 33 jahte, no ni on ni supruga nikada ne idu na jahte jer imaju svoj brod u Makarskoj, kojim ide u ribolov – ljeti kada je vikendom u Makarskoj ili Župi.
– Kod nas u Orvasu rade jedan Japanac i jedan Grk, tako da nije istina da ljudi samo odlaze iz Hrvatske – ponosno ističe Roglić.
Smatra kako se ekonomija treba razvijati organski i na resursima kojima država raspolaže.
– Naše su prednosti turizam i poljoprivreda. U turizmu smo konkurentni, to se pokazuje kroz rezultate, no moramo pokrenuti i druge biznise poput izgradnje malih jahti, servisiranje istih jer u Sredozemlju ima milijun jahti koje dva puta godišnje treba servisirati, raditi tehnički pregled, farbati – kaže ovaj poduzetnik, koji posebno ističe da je važno revitalizirati poljoprivredu i proizvodnju hrane te ju povezati s turizmom.
– Hrana mora biti naš resurs. Zato sam i ušao u projekt proizvodnje kulena s proizvođačem Novoselom iz Gata kod Valpova, pomogao sam i pčelara Vukelića iz Hrvatske Kostajnice s kojim radimo med, a investirao sam u stado koza i proizvodnju mlijeka te kozjeg sira s jednim braniteljem iz Zagore – dodaje Roglić.
Biznis prepušta sinovima
Kroz vlastitu distribuciju već je započeo i plasman hrvatskih proizvoda na tržišta na kojima posluje.
– Prošle su godine na tržište Poljske preko nas otišla tri šlepera vina Iločkih podruma, distributeri smo Sardine iz Postira, Ivanić Plasta i Podravke u Bugarskoj, Kraša u Moldaviji, a želimo pomoći i drugim našim proizvođačima da se probiju na europsko tržište. To je naše trajno opredjeljenje – naglašava.
Roglić polako biznis prepušta sinovima Josipu i Stjepanu. Kaže da je složio menadžersku strukturu tako da sve savršeno funkcionira, a on kao predsjednik sudjeluje samo na najvažnijim sastancima.
– Sve se može iz ovako skromnih ureda i ne treba nam luksuz i bahatost. Kod nas u Hrvatskoj nema pravog poduzetničkog duha, sve trebamo privatizirati i promijeniti način razmišljanja. Trebamo samo ostaviti u državnom vlasništvu šume, vode, dalekovode, tračnice, čak i poljoprivredno zemljište trebamo pokloniti našim poljoprivrednicima, ali da onda proizvode bez poticaja, da budu konkurentni. No prvo treba srediti državnu administraciju, svesti sve na 6 županija, stotinjak općina i gradova.
– Ja sam se u životu i poslu ponašao onako kako su me odgojili moji roditelji, a to se može sažeti na sljedeći način – dug nije dobar drug, dogovor sa svakim partnerom treba poštovati i bez obzira na okolnosti uvijek biti skroman. To su principi kojih se držim od početka poslovanja, što nam je donijelo ugled i poslovnu suradnju s brojnim partnerima, ističe.
– Mnoge tvrtke u Hrvatskoj na tržištu posluju sa zaduženjem koje je veće od godišnjeg prometa, što je utopija. To zapravo znači da je njihovo poslovanje u rukama banaka zbog čega ne mogu donositi samostalne odluke. Naše poslovanje temelji se na reinvestiranju dobiti u rast kompanije uz vrlo malo zaduženje – zaključuje Roglić.
>>Prvi smo pogledali najveću privatnu zbirku u Hrvatskoj! Ovo je kolekcija Branka Roglića
Već sam pomislio da živim u posvemašnjem mraku...odlična vijest da netko drži i do umjetnosti!