Mnogi su govorili i pisali o obrani i padu Bosanske Posavine, ali javnost ni danas ne zna istinu o gubitku teritorija na kojemu su prije srpske agresije 1990-ih živjeli posavski Hrvati. Toga teškog posla, da nam predoči stvarne uzroke pada Posavine, dohvatio se nekadašnji čelnik posavskih Hrvata Iko Stanić, koji je toj temi posvetio glavni dio svoje upravo objavljene knjige “Bosanska Posavina – od hrvatskih kotara do humanog preseljenja” (izdavač Večernji list).
Mnogima se neće svidjeti Stanićeva knjiga, ali napisao ju je, kaže, radi istine. Stanić je u ratno vrijeme obnašao brojne dužnosti, no u ovoj prigodi važno je istaknuti da je bio predsjednik HZ Bosanske Posavine, koja je osnovana radi zaštite interesa Hrvata i obrane njihova kraja.
Zašto je pala Bosanska Posavina? Tko je sve odgovoran?
Nema jednoznačnog odgovora. Osim srpske agresije, nikoga ne optužujem za događanja u Posavini ako netko svojim izjavama i postupcima već to sam nije učinio. Ali nikoga i ne amnestiram od odgovornosti, pa ni samog sebe. Kako one koji je nisu branili, a trebali su, tako i sve nas koji je nismo obranili i one koji su o sudbini Posavine odlučivali.
Tko ju je trebao braniti, a nije i tko je odlučivao o njezinoj sudbini?
Zapovjednu ulogu u obrani Posavine imala je Operativna grupa Istočna Posavina, koja je radi kvalitetne pripreme obrane osnovana u dogovoru političkih predstavnika iz Posavine s Glavnim stožerom HV-a. Sastavljena je od kadra iz Posavine i Slavonije i trebala se preustrojiti u Zapovjedništvo Bosanske Posavine i premjestiti na odgovarajući položaj u Posavinu. Postupati je trebala po odlukama političkih tijela iz Posavine, ali se to nije provelo pa je djelovala u sklopu zapovjedne strukture HV-a.
Izdani smo dvaput: prvi put kad je Posavina pala, a drugi put u Daytonu. Posavina je žrtvovana i poslije je služila za ustupke Srbima
Posavinu su trebale braniti posavske brigade koje su poslije preimenovane u HVO i one su svoju ulogu obavljale po zapovijedima Operativne grupe jer HVO Bosanske Posavine nije imao svoj vojni stožer. Dogovorena je i ograničena pomoć HV-a, ali je problem kako se ta pomoć provodila i tko je njome zapovijedao, jer dolazile su manje formacije HV-a i ostajale kratko te se najčešće neobjašnjivo povlačile i napuštale Posavinu bez ikakva borbenog djelovanja. A o sudbini Posavine odlučivalo se u Slavonskom Brodu i Zagrebu.
Neki tvrde da je bilo izdaje?
Hrvati iz Posavine osjećaju se izdanima dva puta: prvi put kada je Posavina pala, a drugi put potpisom u Daytonu. Možda manje bole riječi da je Posavina žrtvovana ili da je služila za “potkusurivanje”.
Tko je žrtvovao Posavinu i zašto? Mislite li na hrvatsko vrhovništvo?
Posavina je do početka rata imala punu podršku vrhovništva, ali je na kraju žrtvovana. Za takvu odluku morali su postojati razlozi. Dosad su se uglavnom iznosile paušalne ocjene, a nitko se nije bavio uzrocima. Glavni uzrok gubitka povjerenja kod predsjednika Tuđmana te pada Posavine jest to što su politički predstavnici Posavine pod utjecajem političkog vodstva Slavonskog Broda odustali od politike dogovorene s vrhovništvom. Ta je politika imala cilj ostvarenje posebnog položaja hrvatskih prostora u BiH, a predstavnici iz Posavine počeli su provoditi bošnjačku politiku i zalagati se za unitarnu BiH. Stoga je vrhovništvo neko vrijeme prepustilo Posavinu samu sebi i političarima iz Slavonskog Broda neka se brani kako želi. U Grazu je 6. svibnja 1992. objavljeno opće i trajno primirje između Hrvata i Srba.
Međutim, istog dana zapovjedništvo Operativne grupe Istočna Posavina, pod utjecajem odmetnutog političkog vodstva Slavonskog Broda i Posavine, zapovjedilo je i sljedećih dana provelo vojnu akciju kojom je očišćena srpska enklava u općini Bosanski Brod i ugrožen tzv. koridor. Taj je čin poništio dogovor iz Graza i izazvao srpsku stranu, a vrhovništvo ga je protumačilo kao otvoreni neposluh.
Potom je uslijedila sveobuhvatna srpska akcija na Posavinu nakon koje su Derventa, Modriča i Odžak pali. Poslije je pao i Bosanski Brod pa je Posavina služila za ustupke u pregovorima sa Srbima. Uostalom, Tuđman je na sastanku u Orašju 22. prosinca 1998., poslije otvaranja novoga mosta, odgovorio na pitanje zašto je žrtvovan veći dio Posavine: „Vi ste slušali pa ste se obranili, a oni tamo od Dervente i Broda nisu me slušali pa su prošli tako kako su prošli.“
Što znači to da je Orašje “slušalo”, a ostala hrvatska područja nisu?
Politički predstavnici iz Orašja također su zastupali bošnjačku politiku, ali se u javnim istupima nisu protivili politici predsjednika Tuđmana. Mudro su se ponašali i koristili svaku pomoć. Imali su sreću što su izdvojen prostor pa su manje bili pod utjecajem politike iz Slavonskog Broda.
Koji su zapravo bili planovi Zagreba s Posavinom?
Vrhovništvu je bio cilj zaštititi Hrvate te je pružalo svu pomoć u pripremi obrane. U pregovorima o uređenju BiH nastojalo se izboriti što povoljniji položaj za te prostore u okviru BiH.
U knjizi pišete o “interesnoj skupini” iz Slavonskog Broda?
Već u pripremi obrane politički vođe iz Slavonskog Broda počeli su stvarati usporedni sustav obrane, ignorirajući pritom odluke legitimnih tijela Hrvata iz Bosanske Posavine. Koristili su svoju stratešku poziciju i logističku snagu te su podmićivanjem preko svojih satelita utjecali na političke predstavnike Bosanske Posavine dok ih nisu pridobili. Zagovarali su autonomiju Slavonije i Posavine pod nazivom Posavska Hrvatska u kojoj bi Posavina imala vazalni odnos. Ako je Posavina za njih bila interesna sfera, kako su je zvali, onda su oni za nas interesna skupina. Riječ je o tadašnjem vodstvu Slavonskog Broda: Jozi Meteru, Zdravku Sočkoviću i njihovim asistentima. Njihova je uloga ključna u obrani i padu Posavine.
Što znači to da im je Posavina bila “interesna sfera”?
Prioritet su im bili odvoz robe iz Posavine pod izlikom spašavanja, presijecanje koridora radi prodaje oružja i naoružavanje 23 općine u sjevernoj Bosni. Potkupljivanje je za njih bilo poželjno ponašanje, a uplitanje u događaje u Posavini te ignoriranje dogovora i zahtjeva s više instance normalna stvar. Takav model ponašanja prihvatili su politički čelnici i neki zapovjednici Posavine, što je prouzročilo anarhiju i poražavajuće djelovalo na moral branitelja. Za njih smo mi bili neki Bosanci koji se zajedno s drugim Bosancima (Bošnjacima) tučemo s trećim Bosancima (Srbima). Žalosno je to da su politički predstavnici Posavine dopustili da ih takva skupina vodi i njima manipulira do konačne propasti Posavine.
Jesu li se postrojbe HV-a i HVO-a morale povući? Tko je zapovjedio povlačenje i zašto?
Ne znam jesu li se morale povući niti tko je zapovjedio povlačenje i zašto. Znam da su se prvo povlačile postrojbe HV-a i znam da nitko zbog toga nije sankcioniran, naprotiv mnogi su nagrađeni. Vinko Štefanek, zapovjednik Operativne grupe, dobio je zapovjedno mjesto u Zagrebu i dogurao do čina stožernog brigadira HV-a; Zlatko Majić Slovenac, zapovjednik 103. brigade HVO-a Dervente, dobio je čin pukovnika HV-a i novu zapovjednu dužnost; Vinko Begić Šiljo, predsjednik Savjeta HVO-a Bosanske Posavine, dobio je direktorsko mjesto u Croatia osiguranju u Zagrebu, a Jozo Meter imenovan je za veleposlanika RH u Australiji.
Kako je Izetbegović gledao na prisutnost HV-a u Posavini?
Aliji Izetbegoviću nije smetala pomoć pa ni prisutnost HV-a u Posavini. Naprotiv, meni i drugima iz Posavine govorio je da se branimo uz pomoć Hrvatske. Njemu je smetala prisutnost HV-a u Hercegovini. Smatrao je da to pomaže separatističkim težnjama Mate Bobana i drugih vođa Herceg-Bosne.
Epilog je poznat: raseljeno je više od 100 tisuća posavskih Hrvata. U naslovu knjige spominjete humano preseljenje.
Humano preseljenje samo je ljepši naziv za protjerivanje ljudi s njihovih ognjišta i etničko čišćenje kojem su prethodili zločini i masovna ubijanja, što se dogodilo i nama. Nazvao sam ga humanim preseljenjem zato što su, nažalost, tome tragičnom činu pridonijeli i pripadnici vlastitog naroda.
Prvo veli: "nikoga ne optužujem za događanja u Posavini ako netko svojim izjavama i postupcima već to sam nije učinio. Ali nikoga i ne amnestiram od odgovornosti, pa ni samog sebe." A na kraju optužuje sve osim sebe!