Bedekovčina je nakon Jakarte s više od deset milijuna stanovnika i jetseterske Nice Indonežanki Anastasyi Raditya – te 2010. još bez drugog prezimena Ležaić – bila šok u svakom smislu. Iz zemlje osunčane svih 12 mjeseci, tek s nešto malo toplije odjeće iz francuskih dana, u Zagorje je stigla na samom pragu zime, a osim s budućom svekrvom, odmah se morala upoznati i s debelim snijegom.
– Nije bilo jednostavno, nisam znala jezik, prvih šest mjeseci s današnjom sam se svekrvom sporazumijevala rukama. Ljudi su me zagledali kada bih ušla u trgovinu ili u jedini lokalni kafić... A što se snijega tiče, nije bilo tako strašno, išli smo i na sanjkanje, ali nam je netko tih dana ispred kafića ukrao sanjke – prisjeća se prvih doživljaja mlada indonežanska politologinja, koja je svog Zagorca upoznala na magisteriju u Nici.
Indonežani su, kaže, opterećeniji poslom, nerijetko rade na dva mjesta, u zemlji sa 230 milijuna stanovnika konkurencija je velika i natjecateljski su raspoloženi puno više nego Hrvati.
>>Cijelu priču Indonežanke Anastasyje Radiytje pročitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista od ponedjeljka ili prelistajte u e-izdanju Večernjeg lista
>>Ostavili Englesku i doselili se u malo međimursko selo
Vide nas suprotno od onog sto mi mislimo da jesmo