Zapadu bi bilo najudobnije kad bi se Ukrajina sama predala. Piše to Ruskinja Julija Latinjina u ruskom listu Nova Gazeta i čini se nakon svega da je u pravu. Pokazuju to reakcije zapadnih zemalja, u prvom redu Njemačke, nakon ruskih tenkova koji su prešli ukrajinsku granicu, reakcije NATO saveza koji osniva brzo pokretnu jedinicu od 10 tisuća vojnika, koja bi prije mogla biti angažirana u akciji protiv gerilaca zastrašujuće Islamske države, ISIL-a, nego u Europi.
Nakon što je Angela Merkel posjetila Petra Porošenka u Kijevu, Porošenko postaje pomirljiv, počinje pregovarati s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, pa su očito točne teze mnogih analitičara da je Merkel ultimativno zahtijevala prekid akcije kojom je Ukrajina pokušavala vratiti odsječene dijelove svog teritorija. Sličnu nedavnu povijest prošla je i Hrvatska, međunarodna je zajednica nervozno reagirala na svaku akciju hrvatske vojske kao da je u osvajačkom, a ne obrambenom ratu. Ipak, na kraju je Hrvatska vratila otetu trećinu, pa i Vukovar na koji poneko iz Beograda i sada baca oko. Merkel je nakon sastanka u Kijevu poruku još podvukla: iz Njemačke u Ukrajinu neće ići oružje, samo pomoć. Prosvjednici u Kijevu kancelarku Merkel su podsjetili da je stigla upravo na obljetnicu zloglasnog pakta Hitlera i Staljina, koji su njihovi ministri vanjskih poslova potpisali 23. kolovoza 1939, osam dana prije ulaska nacista u Poljsku. Tada su Nijemci sebi osigurali leđa dok komadaju Europu, a sad je u pitanju ruski plin i rusko tržište, neophodni kako bi Njemačka nastavila neometan rast koji je u posljednje vrijeme posustao.
Manipulacije i laži
Ukrajini preostaje tako američka pomoć i odlučnost, koja je odigrala ključnu ulogu i u završetku Miloševićevih ratova, ali ni tu zasad nema kruha za samu Ukrajinu, jer nije članica NATO saveza, nego više za Poljsku i baltičke države. Međutim, američki je predsjednik Barack Obama bio vrlo eksplicitan za posjeta Estoniji, za razliku od lidera Europske unije, pa komentatori već navode kako je to “najoštrija poruka koju je američki predsjednik uputio Rusiji otkako je Ronald Reagan Sovjetski savez proglasio carstvom zla”, ocijenio je David Frum iz The Atlantica za portal Defense One. Autor piše i kako je Obama raskrinkao Putinove laži prema kojima su Ukrajinci nacisti, vlast ilegalna te da Rusija ima pravo utjecaja u Ukrajini.
Kad je Krim otišao prema potpunom odcjepljenju, gurnuo je ekstreme s obje strane na površinu
Te su Putinove manipulacije uhvatile korijena i u drugim zemljama, pa i u nas, iako smo ne tako davno prošli nevjerojatno sličan scenarij. Ovdje samo najveća zemlja na svijetu želi još povećati svoj teritorij, iako bi im problem sa stanovništvom, kojeg je sve manje, morao biti preči. Ruska i američka novinarka Masha Gessen, autorica odlične knjige o Putinu, u članku “Umirući Rusi” upozorava na znatno kraći životni vijek Rusa kad se uspoređuju ne samo sa zapadnim zemljama, nego je kraći i od onoga u Etiopiji, Gambiji, Somaliji. Za to se često okrivljuje alkohol, ali, čini se da oni koji ne štede s votkom zapravo dulje žive, jer im votka pomaže da se nose s okrutnom realnošću i s osjećajem bezvrijednosti, zbog koga bi se inače možda najradije sklupčali i umrli, piše Gessen pa zaključuje kako Rusi možda umiru jer su izgubili nadu, koju su imali u vrijeme Nikite Hruščova i njegove liberalizacije nakon Staljina, pa onda opet u vrijeme Mihajla Gorbačova, njegove glasnosti i perestrojke, potpunih novosti u krutom i mračnom sovjetskom režimu, te kratko nakon raspada Sovjetskog saveza.
Život Rusa u očima vlasti nikad nije vrijedio puno, a pitanje je vrijedi li išta i danas, kad Putin ponovo vraća majkama vojnike u lijesovima, a da im nitko ni ne kaže da su poginuli u Ukrajini. Kakav ima odnos prema životima vojnika, Putin je pokazao i kad je odbio pomoć u spašavanju vojnika na nuklearnoj podmornici Kursk, na samom početku svoje duge vladavine, 2000. godine. U velikoj zemlji koja i uz depopulaciju ima 143,5 milijuna stanovnika, autokratu koji je osmislio i tzv. vertikalu vlasti, pa sam bira i lidere pokrajina, gotovo ništa ne stoji na putu, pa je razumljivo i što se okomio na predsjednika Europske komisije na odlasku Barrosa. Na optužbe da su ruske trupe ušle u Ukrajinu, Putin se ljuti: Kad poželim, mogu doći do Kijeva. Tamo je ionako sve počelo, na Majdanu gdje se okupilo mnoštvo.
“Putin je iskreno uvjeren da Majdan nije bio nikakav narodni ustanak, nego da je to djelo američkih tajnih službi, lukava diverzija koju su protiv Rusije organizirali i proveli Amerikanci” - piše novinarka Latinjina, a prevodi portal Peščanik. U takvu američku zavjeru uvjereni su i mnogi drugi, koji u svemu vide produženu ruku Washingtona i Pentagona, koji diktiraju gotovo sve, a i upravo Ukrajina im je, eto, jako važna. Teško da to može biti tako u stvarnosti koja se ne podvrgava teorijama, ponekad i narod poželi slobodu, ali Putin, koji je još 2010. godine u vojnu doktrinu Ruske Federacije upisao da je NATO savez glavna prijetnja Rusiji, u to je očito uvjeren. I ide dalje, pa će psihološki profil ruskoga vođe i dalje biti od koristi zapadnim liderima, naročito uoči zime i sezone grijanja na plin.
Od Krima do Donjecka
Dotle, Putin i dalje zdušno brine o stanovnicima zaraćenog područja, Donjecka i Luhanska, pa su mnogi već otišli, a oni koji su ostali mogli bi zavapiti: Baćuška, ne brini više toliko. A da nije bilo okupacije Krima, možda ni jače podjele u Donjecku, najvećem uporištu pobune, ne bi ni bilo.
- Kad je Krim otišao prema potpunom odcjepljenju, gurnuo je ekstreme s obje strane na površinu - kaže Jurij Dergunov, politolog iz Donjecka, novinaru Keithu Gessenu, Mashinom bratu, koji o tome piše za London Review of Books. Dergunov ocjenjuje da kontradikcije između prorusa i proukrajinaca nisu bile velike i regionalna autonomija je mogla biti maksimalni cilj. Tada su nepoznati dobro uvježbani i dobro naoružani komandosi upali u policijsku postaju u Slavjansku i raskol se proširio. Danas je Slavjansk opet ukrajinski, po ulicama ljudi šeću i jedu sladoled, piše Gessen. Zaboravljaju, možda, da ih Kremlj i dalje vidi kao dio Nove Rusije.
Klasični ratni zločin počinjen je od strane nekih pro-vladinih snaga granatiranjem i raketiranjem Donjecka i čini se sve da slike užasa iz Donjecka ne dospiju u zapadne medije dok istovremeno od Carla B. glasa čuti nije za razliku od sto B. glasa čuti nije za razliku od sto granata koje su pale na Knin 1995 god!!!