Dobro sam zapamtio lekciju koju mi je u jednoj od davnih Emisija opće prakse na Hrvatskoj televiziji očitao Igor Mandić. Razgovarali smo o nastupu najpopularnije hrvatske estradne pjevačice na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta Ivan pl. Zajc u Rijeci i ja sam izrekao njeno ime: Severina. Mandić mi je na to odbrusio da on s dotičnom pjevačicom nije intiman da bi je zvao imenom, nego da je ona za njega gospođica Vučković. Razvrstavanje ženskih osoba na gospođice i gospođe, a pogotovo zapitkivanje o bračnom statusu, u međuvremenu je također postalo nepristojno. Prema novom bontonu sve ženske osobe koje višu nisu djevojčice ima se oslovljavati kao gospođe, bez obzira koliko će vas mlađih djevojaka uvrijeđeno ispraviti zahtijevajući titulu gospođice. Uglavnom, ja sam se trudio da javno govoreći i pišući nikada više ne ponovim grešku na koju me upozorio uvaženi kolega i veliki novinarski uzor. Nikada više o gospođi Vučković nisam govorio ili pisao kao o Severini. Zbog istog razloga gospođu Grabar Kitarović, hrvatsku predsjednicu, nikada neću nazvati prvim imenom, niti ću reći ili napisati da u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog 1. travnja ove godine nastupa Nives Celzijus.
Može Kolinda, ali ne i Zoran
Hrvatska je predsjednica sama dopustila da se od njenog prvog imena radi politički brend pa je tako na plakatima u predizbornoj kampanji pored njene slike najvećim i najdebljim slovima pisalo Kolinda, a jedan od glavnih internetskih komunikacijskih kanala za promidžbu njene kandidature i danas je aktivan pod imenom Kolinda TV. Osim toga, dva prezimena hrvatske predsjednice nepraktična su i predugačka novinskim urednicima, a dizajn većine hrvatskih novina ionako je oblikovan prema tabloidnim uzorima na engleskom jeziku u kojem su same riječi mnogo kraće, a njihovo slaganje jednostavnije i lakše. Zato u većini naslova iznad članaka o hrvatskoj predsjednici piše samo njeno ime Kolinda. Nezgrapnost i nepristojnost takvog intimiziranja osobito dolazi do izražaja kada se u istom naslovu Kolinda nađe u nekakvom odnosu, najčešće sukobu, s Milanovićem, a ne sa Zoranom. Građanske norme uljuđenog ponašanja hrvatski mediji već godinama narušavaju bombastičnim naslovima u kojima su mediji s vodećim političarima ili selektorima sportskih reprezentacija na ti.
Kako god bilo i kako god tko hoće, ali hrvatska predsjednica za mene je gospođa Kolinda Grabar Kitarović, najpopularnija estradna zvijezda je gospođa Severina Vučković, a u maloj dvorani Lisinskog koncert će 1. travnja održati gospođa Nives Zeljković. Hvala vam, gospodine Mandić!
(I ne, ne mora se reći i ne kaže se "gospodine Mandiću", kao što nijedan pismeni i u materinji jezik upućeni voditelj ni mene neće osloviti sa "gospodine Pofuče".)
Na ovo me razmišljanje potaknula iznenadna i svakako iznenađujuća moralna panika i zdvajanje nad sudbinom hrvatske kulture zbog jednog koncertića što će ga 1. travnja pred najviše tristotinjak obožavatelja, koliko ih se najviše može okupiti u maloj dvorani Lisinskog, održati gospođa Nives Zeljković.
U jednu ruku, lijepo je vidjeti i znati da dvorana Lisinski, taj zagrebački i hrvatski glazbeni i kulturni hram, tolikima još uvijek predstavlja nekakav simbol hrvatske kulture. Međutim, transparent s fotografijom gospođe Zeljković na pročelju, kao i provokativna najava "senzacije" na internetskim stranicama Lisinskog, izvukli su na čistac mnoštvo licemjernih neznalica.
Licemjerno je kada nad sudbinom kulture i kulturnog hrama koji na svoju malu pozornicu pripušta gospođu Zeljković zdvajaju upravo oni mediji koji nikada nisu objavili ni slova o bilo kojem od umjetničkih velikana koji svako malo nastupaju u Lisinskom privlačeći tisuće poklonika najuzvišenijih i najsavršenijih oblika glazbene kulture, ali će zato na naslovnicu staviti svaku novu sličicu koju je dotična objavila na famoznim društvenim mrežema. Ne postoji nijedan masovniji hrvatski medij koji nije poticao tu sveopću upućenosti u život jedne profesionalne starlete. Njen život doista ima dramatskog potencijala, ali njegov odraz u medijima sušta je banalnost, ispraznost, tupost i prostakluk. Kako Zagrebačka filharmonija svira Mahlera? Što je za svoje sljedeće nastupe s filharmonijskim orkestrom pripremio veliki ruski maestro Dmitrij Kitajenko? Kakav je budući šef-dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a, talijanski maestro Enrico Dindo i kako zvuči Koncert za rog i orkestar hrvatskog skladatelja Igora Kuljerića koji će sljedeći četvrtak u Majstorskom ciklusu HRT-a svirati širom svijeta slavni hrvatski hornist Radovan Vlatković? Po čemu će se Schumannov Klavirski koncert u a-molu u izvedbi Ive Pogorelića razlikovati od svih drugih interpretacija tog djela koje ste ikada čuli? Zbog čega je u čitavom svijetu toliko tražen i slavan orguljaš Cameron Carpenter koji će uskoro nastupiti u ciklusu Lisinski subotom? Zašto je na izdisaju elitni koncertni ciklus Svijet glazbe Koncertne direkcije Zagreb koji uskoro u tu istu dvoranu dovodi velikog dirigenta Rogera Norringtona s Ciriškim komornim orkestrom?
Samo bez panike, molim!
Kojih je to petoro velikih suvremenih europskih skladatelja čijim će djelima u velikoj i maloj dvorani Lisinskog biti posvećena jedna čitava večer skorašnjeg 28. izdanja Muzičkog biennala Zagreb? Kako se na pozornici male dvorane Lisinskog razvija Soap Opera petoro hrvatskih skladatelja u izvedbi ansambla Cantus i sjajnih mladih hrvatskih opernih pjevača? Koje su to nade hrvatske glazbe koje u toj istoj maloj dvorani redovito predstavlja ciklus Mladi u Lisinskom? Kako će na sljedećem velikom Chopinovom natjecanju u Varšavi proći mladi hrvatski pijanist Aljoša Jurinić koji je uz Filharmoniju nedavno prvi put svirao Ravela i čime je sjajna hrvatska pijanistica Martina Filjak, koja je u Lisinskom svirala prošlog petka, zaslužila naslovnicu uglednog glazbenog talijanskog časopisa Amadeus?
Koliko umjetnika, koliko tema! Čak i ono malo preostalih potpuno marginaliziranih časopisa za kulturu ne stignu ih sve obraditi. Ali, pored svih tih umjetničkih senzacija i kulturnog bogatstva koje se još uvijek nekim čudom održava živim i ima svoju vjernu publiku, bez koncertića kojim će gospođa Nives Zeljković, ne bez autoironije, proslaviti prvu (!) godišnjicu početka svoje pjevačke "karijere", dobar dio hrvatskih medija koji javnost svakodnevno zatrpavaju smećem ne bi se ni sjetio da Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog uopće postoji i da je ona ipak, još uvijek i upravo usprkos njima, nekim ljudima bila i ostala ne samo simbol, nego i živo mjesto kulture.
Usput, gospođa Grabar Kitarović mogla bi gospođi Zeljković, gošći sa svoje predsjedničke inauguracije, uzvratiti posjet odlaskom na njezinu pjevačku inauguraciju. Samo bez panike i bez intimiziranja, molim. Biste Lisinskog i Matačića neće na to ni trepnuti.
a je ti bio mentor.... Igor Mandić..... :-))))))))