Branko je imao velikih problema sa socijalizacijom i govorom. Bojao se nepoznatih ljudi, bio nepovjerljiv i plašljiv. To ga je frustriralo pa je bio i loše volje. Zahvaljujući terapijskom jahanju, on je drugo dijete. Čujete ga kako priča, druži se, slobodniji je u kontaktu s ljudima i veseliji je – govori Dario Alajbeg čiji je 3,5-godišnji sin jedan od 24-ero korisnika programa terapijskog jahanja koji provodi Udruga tjelesnih invalida TOMS (Trogira, Okruga, Marine i Segeta) na ranču u krugu Apartmana Medena u Segetu Donjem pokraj Trogira.
“Konj, moj prijatelj” projekt je oko kojeg su se okupili dobri ljudi i plemenite životinje. Sve je počelo prije godinu i pol dana zahvaljujući ideji Stjepka Petrića, potpredsjednika Udruge TOMS, ali i velikom srcu Dina Babića, vlasnika konja kojeg im ih za terapijsko jahanje ustupa besplatno. Apartmani Medena dali su im prostor, članovi DVD-a Seget Vranjica uredili su teren za jahanje, Brodosplit je izgradio rampu s pomoću koje se osobe s invaliditetom penju na konje, a duša je projekta Ana Jajić, koordinatorica volontera za terapijsko jahanje udruge TOMS i nekoliko volontera koji bez kune naknade četiri puta tjedno dolaze u Medenu da bi pomogli djeci s poteškoćama i invalidnim osobama.
– Mi smo tim velikog srca našeg Genija! On nam je trenutačno jedini konj za terapijsko jahanje. Divan je! Staložen, privržen dobar, ali već mu je 27 godina pa se lipicanka Suzana sprema da i ona preuzme dio korisnika. S njom radi volonterka Brankica Šantić. Da bi konj bio terapijski, moramo ga obučiti prije nego što bude uključen u program jer na takvim konjima jašu djeca i invalidi. Trenutačno imamo 24 korisnika s različitim dijagnozama: cerebralnom paralizom, Downovim sindromom, autizmom, djecom s govornim poteškoćama, problemima sa socijalizacijom, imamo i ljude u invalidskim kolicima... – priča Ana koja, inače, na ranču u Medenoj skrbi o Bubićevim životinjama, a to su četiri velika konja, tri ponija, magarac Joke, 20 koza i jarića te dva psa. Njezini sinovi Roko (11), Marko (8) i Toma (3,5) vrijeme umjesto pred ekranom provode s njom na ranču koji je i turistička atrakcija. Nude školu jahanja, komercijalno jahanje, izlete na konjima... Dolaze djeca i odrasli, dive se životinjama, a neki od njih zaljube se u konje i odluče volontirajući pomagati djeci i odraslima.
– Naši volonteri daju sve od sebe, ali malo nas je. Mario Ugrina je inženjer, radi u škveru, a tu su još Brankica Šantić, Marta Tomaš i 17-godišnja učenica Petra Sučić kojoj nije teško putovati iz Solina. Nedostaje nam volontera pa je gospodin Babić, da bi nam pomogao, svakom novom ponudio nekoliko sati besplatnog jahanja. Volonteri ne moraju imati nikakvo predznanje, samo veliko srce i otvorenu duša – poziva Ana sve koji žele da im se pridruže.
– Volontiram jer se ovdje dobro osjećam. Družimo se, upoznajemo korisnike, jašem... Spajam ugodno s korisnim – kaže nam Mario Ugrina, projektant u Brodotrogiru.
– Pogledajte ozarena lica te djece kada vide konja. Svi su zaljubljeni u Genija! Ovdje nema stresa, recesije, problema... Sve ostavimo iza sebe! – kazuje nam Ana.
>> Ne izbjegavajte vježbanje. Ako nećete u teretanu, idite na jahanje
