Donji Dolac, selo u omiškom zaleđu, u srcu slavne Poljičke Republike, rodno je mjesto mons. Jure Bogdana kojega je papa Franjo nedavno imenovao biskupom i vojnim ordinarijem u Hrvatskoj. Donji Dolac nema školu, ambulantu, poštu, prodavaonicu, čak ni gostionicu, ali ima već drugog biskupa. Prvi je bio pokojni mons. Ćiril Banić koji je od 1951. do 1961. bio šibenski biskup i kojim se mještani jednako diče kao i biskupom Bogdanom.
– Jako sam ponosan na naše selo koje je dalo čak dva biskupa, ali i na našega Juru. Kada bi svi bili kao on, ne bi bilo problema u društvu. Dobar, pošten, tih, miran... Obitelj mu je vrlo pobožna, bilo je puno djece. Inače, u Docu je pučanstvo uvijek vjerovalo u Boga i u Crkvu. Narod je katolički odgojen. Osim biskupa, imamo i svećenike i časne sestre. Iz susjednoga sela Dubrave još je jedan biskup, Mate Uzinić – u dahu nam govori Jakov Mandić, umirovljeni branitelj.
U Donjem Docu živi manje od 400 duša, a mogu se pohvaliti s čak osmoricom aktivnih svećenika. Njihovi su don Anđelko Kaćunko, don Ante Šošić, don Pavao Banić, don Ivan Dagelić, don Ivan Šimunić, don Ivan Jakulj, don Ivan Banić i don Jakoslav Banić.
– Koliko ih je bilo kroz povijest, teško je reći. Gotovo svaka kuća u selu ima ili je imala svećenika ili časnu sestru – govori Petar Kaćunko, umirovljeni časnik Hrvatske vojske i vijećnik u Skupštini Splitsko-dalmatinske županije. I sam je bivši sjemeništarac koji se odlučio na drukčiji životni put pa se može pohvaliti velikom obitelji i čak sa šestero djece.
– S Jurom Bogdanom išao sam u osnovnu školu u Docu i u srednju školu, u Nadbiskupsko sjemenište u Splitu. Uvijek skroman, vrijedan, učio je odlično i bio fantastičan prijatelj – govori Petar Kaćunko i pokazuje nam požutjelu brošuru splitskog Nadbiskupskog sjemeništa. Na crno-bijeloj fotografiji slikani su sjemeništarci školske godine 1970./1971.
Nema ni škole ni ambulante
– Jure je prvi slijeva u drugom redu, stoji, a ovaj mali u drugom redu, četvrti, Ivo Sanader. Nisu išli u isti razred, on je bio godinu stariji – otkriva nam Kaćunko.
Iako je mons. Jure Bogdan otišao davno, još od 1997. u Vatikanu je na dužnosti rektora Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima, svoje sumještane nije zaboravio.
– Jure je u Docu bio nedavno, prije dva-tri mjeseca. Umrla mu je teta, služio je glavnu misu. Kada je moj otac umro, poslao mi je brzojav i služio misu u Zavodu sv. Jeronima. Takav vam je on. Za sve naše umrle on služi misu u Vatikanu – kaže Stipe Bilić, predsjednik mjesnog odbora koji je rado zauzeo ulogu domaćina, proveo nas po selu i odveo do Karmela Bogdana, prvog Jurina rođaka.
– Jure i ja smo vam od dva brata dica, skupa smo se gojili u ovoj kući. Zajedno smo živjeli, kuća nije bila podijeljena i bilo je puno dičurlije. Jure je sa 14 godina otišao u sjemenište, učio je i to je bio njegov put. Sad dođe najčešće jedanput godišnje, služi misu, malo razgovaramo i počastimo se, on bude jedan dan i iđe svojim putem. Ne može on češće. Braća mu dolaze vikendom iz Splita, obnavljaju i rade koliko mogu – kaže Karmelo Bogdan, najbliži biskupov rod koji je ostao u selu. Krivo mu je što nije bio na mladoj misi Jurinoj koju je služio u Donjem Docu 1980.
– Bio sam tada u JNA u Kragujevcu i nisu me pustili. Nisu me zbog Jure kući pustili nikako, sve sam u komadu odslužio – prisjeća se Karmelo, također branitelj u mirovini. Bio je u 4. gardijskoj, zapovjednici su mu bili Jelić, Šerić i Krstičević. Nakon rata teško se razbolio.
– Jure i papa Ivan su me spasili. Jure je dolazio gledati me, tješio me i molio za mene – govori Karmelo Bogdan.
Cijelo selo puca od ponosa na spomen biskupa Bogdana. Mila Banić ima 92 godine, slabo čuje, ali odmah joj je jasno zašto su novinari u selu.
– Jure je uvik bio dobar i sad je biskup – informira nas baka Mila.
– On i ja smo vam ka dica bili čobani. Skupa smo čuvali ovce – otkriva nam Matko Matovac, prvi Jurin susjed i prijatelj iz djetinjstva.
– Donji Dolac je nekada bio prvi u Poljičkoj Republici, a sada smo zadnji. Škola je zatvorena 1981., ambulanta sredinom 80-ih, a početkom 90-ih dućan. Sada nam pekar u kombiju svakog jutra donese kruh, a za sve ostalo moramo u Trilj, Sinj, Omiš, Split... – govori Bilić koji nas vozi kroz živopisno, ali zapušteno kameno selo, raštrkano na brežuljcima, pa se čini da je ljudi još manje nego što ih zaista ima. Imaju dva kamenoloma i dvije pilane, zaposlenih je desetak, većina putuje na posao ili primaju mirovine, uglavnom vojne. Od svojih sugovornika doznajemo da je Donji Dolac 1903. imao 1054 stanovnika. Početkom prošlog stoljeća čak su imali štedionicu! Osnovana je u Chicagu, a sjedište joj je bilo u Donjem Docu.
– Kada je Split imao jedan javni WC, mi smo imali tri! – tvrde Bilić i Kaćunko, vrsni poznavatelj mjesne povijesti.
Dolazimo do središta sela, crkve sv. Martina.
– Evo, tu je naš Jure služio mladu misu nakon koje je u njegovoj kući bilo veliko slavlje. Postavljeni su šatori, svi iz sela su bili ponosni na njega i priskočili su obitelji u pomoć. Mi smo takvi. Jedni drugima pomažemo uvik i kada si u najvećoj svađi, sve se zaboravlja kad je potriba – kaže Stipe Bilić. Nažalost, župnika don Ivana Prelasa nismo zatekli. Otišao je u makarsko svetište Vepric kod don Pave Banića, također Dočanina.
Posjetili smo i Matu Banića, njemu je biskup Ćiril Banić bio očev stric. Otvara nam Banića kulu u kojoj je kapelica sagrađena još 1887. U obitelji Banić stoljećima je bilo svećenika, a jedan od njih, Filip, bio je teško bolestan pa su mu izgradili kapelicu da bi mogao u kuli služiti svetu misu. U njoj su se mise služile sve do prije deset godina. Zgrada je ruševna i trošna, vapi za obnovom, a u sebi krije vrijednu biblioteku koju su svećenici iz njihove obitelji godinama stvarali.
Donji Dolac može se pohvaliti s još pametnih i poznatih ljudi koji nisu svećenici. Iz Donjeg Doca je skladatelj Ivo Tijardović, kipari naivci Petar Smajić i Mato Tijardović...
– Ovo je kuća doktora Jelića: braće Branka, Ivana, Živka i Drage. Svi su bili doktori znanosti i svi su u vrijeme jugoslavenskog režima ubijeni, većina u Njemačkoj. Njihova sestra profesorica Milena Jelić bila je u kućnom pritvoru 40 godina ovdje u selu, a i njezina je smrt vrlo misteriozna. Nađena je mrtva ispod stuba, navodno je pala – kaže Kaćunko.
Njemački zločin
Selo je pogođeno velikom tragedijom u Drugom svjetskom ratu, pokolj 272 mještanina, od toga je djece bilo 103. Najmlađemu je bilo tek tri sata. Vojska u njemačkim uniformama spalila je selo i nakon rata puno se ljudi odselilo u Slavoniju, u Ernestinovo, gdje ih je danas više nego u Docu. I tri strica mons. Jure Bogdana, Jure, Ante i Martin, odselila su se u Ernestinovo.
– Imamo projekt rušenja školske zgrade, a na njezinu mjestu izgradit ćemo novi objekt koji će na katu biti posvećen spomenu na žrtve Doca, osobito na stradalu djecu. U prizemlju bi se otvorili pošta i dućan – otkriva planove Bilić. To bi zaustavilo propadanje, kaže, slavnog mjesta u kojem su Poljičani 1686. pod vodstvom Jurja Pezelja porazili 6000 turskih vojnika.
Jako dobro nam je poznato da svećenstvo posjeduje veliko bogatstvo,ako su tako dobri pastiri što se nisu pobrinuli za svoje stado,pomogli im.Svima (osim pojedincima) su najbitniji bijesni auti,veliki novci,velika imanja,doslovno bogaćenje)uskoro da nam nije Pape Franje bili bi gori od Borđija!Hvala što imamo tako skromnog Papu,svima je malo skresao apetite!!!