Prof. dr. sc. Aleksandra Korać Graovac istupila je iz radne skupine za nacrt Zakona o životnom partnerstvu. Zašto, pitamo je?
– Podržavam donošenje Zakona o životnom partnerstvu jer je to način da država otkloni diskriminaciju u pravima istospolnih partnera, a što je i naša obveza u skladu s europskim standardima zaštite njihovih prava. Ali, ono s čim se nikako ne slažem, niti ima obveze Hrvatske prema EU i Vijeću Europe, jest uređivanje odnosa istospolnih partnera prema djetetu, bilo kad dijete ne potječe od partnera, bilo kad je drugi partner biološki roditelj. Postojeći Obiteljski zakon ima dobre instrumente zaštite djece koje mogu koristiti i istospolni partneri, pa i posvojenje nakon smrti roditelja, ali samo ako se procijeni da je to u najboljem interesu djeteta.
Čemu treća osoba?
Ali mogući su svakodnevni problemi u zastupanju djece u slučaju spriječenosti partnera koji je roditelj?
Ne znam je li pravo izvor tih problema jer imamo puno djece koja žive samo s očuhom ili maćehom pa nismo čuli da je bilo poteškoća. I čitavu generaciju gastarbajterske djece odgajali su djedovi i bake. Uostalom, roditelj djeteta i sada može izdati punomoć partneru ili partnerici, kao i trećoj osobi, za radnje iz sadržaja roditeljske skrbi. Nema potrebe u zakon unositi "partnersku skrb". Ako partner(ica) ima vlastito dijete iz heteroseksualne veze, dijete ima biološkog roditelja pa ne treba miješati treću osobu. Druga je potencijalna situacija začeće medicinskom oplodnjom, što je u nas moguće jedino kad je žena neplodna, za što mora postojati biološki razlog, a to se dokazuje tako da u tijeku godine dana uz redovite odnose s partnerom žena ne može ostati trudna. Žena koja je sama, a neplodna je, može tražiti medicinsku pomoć neovisno o svojoj orijentaciji, ali realno za to je vrlo mala vjerojatnost. I treća mogućnost je da muškarac ili žena neovisno o orijentaciji mogu posvojiti dijete i kao samci. Lani nijedan samac nije posvojio dijete, sedam ih je posvojilo 2011. i pet 2010. Prema zadnjem popisu stanovništva, 70 parova se izjasnilo da žive u istospolnoj zajednici, s tim da ne znamo koliko je djece u tim zajednicama. Zbog tog broja uvode se novi instituti i roditeljska skrb okreće naopako.
Tko zna koliko ih se nije prijavilo?
Sigurno je da ih je više. Ali, ako ne žele anonimno izjaviti da žive u istospolnoj zajednici, kako će onda formalno tražiti svoja prava!? Nema potrebe mijenjati sadržaj pojmova pa tako roditeljsku skrb, koju obnaša otac, majka, odnosno posvojitelj, dodjeljivati trećim osobama što tradicijski hrvatsko obiteljsko pravo ne poznaje i strano je našem društvu. Obiteljsko pravo treba ponajprije uređivati odnose uzimajući u obzir prava djece, a posvojenje, skrbništvo i udomiteljstvo su instituti koji služe zaštiti djece. Nepotrebno je izmišljati nove kako bi se prilagodili potrebama odraslih u istospolnoj zajednici. Budući da država na tomu inzistira, istupila sam iz radne skupine. Treba imati na umu i da smo homofobno društvo. Prema službenim stranicama EU, homofoban govor vrlo visoko je zastupljen pa se i zbog toga ne mogu unositi novi odnosi s pukom nadom da će to promijeniti stavove.
Suprotan efekt
LGBT zajednica smatra kako bi se tako stavovi prema njoj promijenili.
To je moguće tumačenje, ali podaci iz Njemačke i SAD-a pokazuju da to baš nije tako. Bojim se da se agresivnim pristupom i srljanjem postiže suprotan efekt. Čini mi se da bi tolerantan i koncilijantan pristup izazvao više prihvaćanja i razumijevanja.
U kakvom su odnosu referendum i životno partnerstvo?
Referendum ima vrijednosnu političku poruku Vladi i ustavnu težinu da brak kao heteroseksualnu instituciju namijenjenu isključivo osobama suprotnog spola ne smije dirati. Ističe i antropološku važnost braka. Životno partnerstvo koje je registrirano ima gotovo sve iste učinke kao brak i gotovo jedina razlika je naziv.
