Ono što je nekada bila nacija danas je internet; posljednje pribježište anonimnih hulja. Ne zahvaljujući samo svojoj brojnosti, činjenicama i elementarnim stavovima, nego koristeći platformu vremena u kojem digitalna tehnologija proždire sve pred sobom bezimeni netalenti koji bjesne ispod potpisanih tekstova odnose pobjedu.
Jedinice i nule binarnog koda pobijedile su svaki logičniji sadržaj i možda u toj činjenici ima i previše simbolike, možda je upravo binarni kod besramno najavio neminovnost stvarnosti u kojoj trijumfiraju nule. Stvari se odvijaju predvidljivo, rast nezainteresiranosti dovodi do potpunog otupljenja, stari svijet gasi nam se pred očima, rađanje novog nećemo dočekati jer se taj proces neće nikad dovršiti. Internet je šarolika množina beznačajnog. Ono što smo vjerovali da znamo uskoro će postati irelevantno, ono što je uvijek bilo irelevantno uskoro će postati jedino što treba znati. Više nećemo čak biti ni površni i posve sam siguran da se nitko nikada neće sjećati dana kada su novine izašle posljednji put. Neće jednostavno imati tko.
Posve je krivo shvaćanje da je internet označio kraj novina. Internet nema ništa protiv novina. Da nije bilo novina, ne bi bilo ni interneta. Koncept na kojem se zasniva internet nije ništa drugo nego novina u varijanti koja omogućava trenutno najbržu manipulaciju. Bit će zanimljivo vidjeti sljedeći tehnološki stadij u koji će nas gurnuti sam internet, kao što su i njega na velika vrata uvele novine. Ono čemu je internet smrtni neprijatelj jest papir. Novine su, gle sretnih okolnosti, uobičajeno vezane uz papir. Kako god da okrenete, papir je dokument. Njegova težina nije samo dohvatna ruci, nije samo boksačka kategorija, nego se njena specifičnost ogleda i u vremenu. To je prokletstvo papira. Otisci tinte, laži, krvi, najgrubljih i najdoslovnijih istina na njemu obvezivali su nas pred vremenom koje dolazi i premda se istina mogla i na njemu falsificirati, mogućnosti koje za to pruža internet jednostavno su nepobjedive.
Ono za što su Orwellovu Winstonu Smithu trebale noći da ispravi prošlost, sada se odvija u trenu. Iza papira ostajala je kakva-takva odgovornost, iza interneta ne ostaje ništa. Zato se nitko neće ni sjećati dana kada novine budu izašle posljednji put, jer to nigdje neće biti objavljeno, osim, eventualno, u samim novinama. Nakon novina na red će doći i knjige, sve papirnato bit će u opasnosti, do papira u WC-u i imam neki osjećaj da će jedino kazne koje će vam naplaćivati i računi ostati u tehnologiji papira. Jer za njih sustavu ne bi bilo drago da im ne može ući u trag. Kada sve to bude dovršeno, kada ostane jedino tekst na ekranu kao mjerilo dominantne vrijednosti, sve će postati jednostavno, sve će postati isključivo sada, budući da se prošlosti nećemo moći sjećati, a budućnost nećemo smjeti zamišljati. U tom klaustrofobičnom odsjaju isključivosti prezenta stvari će se divljački prilagođavati iz sekunde u sekundu da bi se kroz nametnuto nepostojeću interakcijsku dinamičnost lagano sakrila grozničava nepomičnost. Doživjet ćemo ono što je Fukuyama nazvao krajem povijesti, premda nisam baš siguran da je zamišljao ovakav kraj. Danko Plevnik to je doba još prije četvrt stoljeća nazvao “civilizacijom pokretnog teksta”, a ja ću se usuditi nazvati ga terorom fabricirane zbilje. Kada listate novine ili knjigu, čak i ako sumnjate u sadržajnu istinitost, moći ćete se vratiti na prelistane stranice na kojima će i dalje stajati ta možebitna neistinitost. Koliko god puta listali i vraćali se, tamo će pisati isto. I to će biti fakat, čak i kao laž. Kad “listate” ekran, stranici koju ste upravo prošli, moći ćete se i njoj vratiti, ali nikada nećete biti sigurni da je i na njoj još uvijek ona ista laž što ste je malo prije pročitali. Upravo tu leži smisao digitalizacije; ona se neće brinuti o tome što je konkretna stvarnost, ona će je jednostavno proizvesti.
Tradicionalna shvaćanja laži i istine time će postati nebitne jer više se neće upravljati informacijama, nego će se postavljati aksiomi momenta; sve što je ikad bilo i što će ikad biti bilo je sada. Svijet bez pamćenja i bez mašte postaje moguć zato što nas se uvjerilo kako je to naš izbor unutar nezamislivog broja mogućih izbora. Ali to nikada nije bilo pitanje izbora, nego sposobnost zaboravljanja, lijenosti i mirenja s nametnutim stanjem. Odgojeni u sjenama autoriteta, lako ćemo jednog boga zamijeniti digitalnim, ali nećemo tri dana moći čekati uskrs na binarnom križu jer neće biti više vremena ni za basne. Internet je postao bog, ideologija, moda, kultura, politika i kriminal. Sve je to i sve je tu. Ako niste na mreži, vas i nema pa dolazi vrijeme da se čovjek na kraju povijesti povuče u zaborav.
>> Priznali mi to ili ne, ali ova je država stvorena na zločinu
