Iznenađen i povrijeđen što je na konzultacije stranačkih čelnika kod predsjednice države pozvan kao šef SDP-a... Joj ne, pa ne može zbog toga biti iznenađen, dakle što je pozvan kao predsjednik Vlade, a ne kao... Ili, ispričavam se, ipak je obrnuto. Kako god, ima ona nepristojna izreka koja tematizira prigode u kojima nekome i dlaka smeta, ali koju zbog digniteta javne riječi i poštovanja funkcije premijera nećemo upotrijebiti premda bi savršeno pristajala. Mogao je Zoran Milanović jednako snažno i uvjerljivo argumentirati i da je 9 sati odveć ran termin ili diskriminirajući jer je sastanak sa šefom HDZ-a predsjednica zakazala sat kasnije. U svakom slučaju, premijer je odlučio biti politički frik inzistirajući i kao stranački šef i kao premijer na, kako bi on to rekao, frikciji s predsjednicom države.
Kad je u ožujku 2011., također u izbornoj godini, predsjednika SDP-a na konzultacije zvao Ivo Josipović, Milanović nije bio tako čangrizav niti je imao potrebu čast SDP-a braniti od tadašnjeg predsjednika države kao od današnje predsjednice. Zašto bi sada samo Milanović bio pozvan po funkciji, a ne onda i Vesna Pusić te kakve veze ima državna funkcija ako je sastanak sa stranačkim prvacima!? Zašto sada to Milanoviću smeta ako je i Josipović pozvao Jadranku Kosor kao predsjednicu HDZ-a, a ne Vlade? Očito nešto ima u Kolindi Grabar-Kitarović što kod predsjednika SDP-a budi obrambene mehanizme, što je već samo po sebi kompliment šefa SDP-a aktualnoj predsjednici. Pa što bi dobio Milanović, SDP i demokratski principi da je, za razliku od ostalih, pozvan od predsjednice isključivo kao predsjednik Vlade? I bi li se uistinu tada pojavio na Pantovčaku? Možda bi, ali tada jedino u pratnji ministra branitelja Predraga Matića. Kako bi inače ministar objasnio zašto i on ne može otići kod predsjednice. A kad bi Matić otišao, makar i s premijerom čija mu je potpora važna, izgubio bi "21 gram duše koje ima". Dakle, premijer zapravo i nije imao izbora.
Premda je sve to zapravo nebitno. Ključno je pitanje smisla tih konzultacija kod predsjednice. Govori li nam Josipovićevo iskustvo da taj izvankonstitucionalni institut ima svoju svrhu i budućnost? Po čemu to pamtimo konzultacije kod Josipovića iz ožujka 2011.? Ima li nade da bi Hrvatska mogla biti imalo bliže onom obećanom krugu prosperitetnih zemalja svijeta čak i da se premijer odazvao pozivu?
Ne znamo. Iako će neki s priličnom sigurnošću reći kako se ne bi ništa bitno dogodilo te da bi u slučaju premijerova odaziva argumenti i simpatije bili na njegovoj strani, ovako će barem kod nepopravljivih optimista ipak ostati sumnja kako bi možda neki napredak bio i ostvaren da predsjednik vladajuće stranke nije odbio poziv predsjednice. Drugim riječima, i prije nego je održala konzultacije s čelnicima stranaka, Kolinda Grabar-Kitarović ovako je već ostvarila politički uspjeh jer je Zoran Milanović već dao smisao njezinoj inicijativi. Jer, čak i ako ništa ne postigne, temeljna je poruka da je Milanović kriv za neuspjeh inicijative i da je općenito on taj koji u okolnostima gospodarske krize izbjegava suradnju, dogovor, zajedništvo koji su nam toliko potrebni. I taj tempo potez na hrvatskoj političkoj šahovnici sasvim je dovoljan s obzirom na to da su se potezi tek počeli vući. I unatoč tomu što Grabar-Kitarović navodno ne može bogzna kakve poteze vući, uvijek se može uzdati u Milanovićevu pomoć.
>> 'Milanovićev nedolazak je neprihvatljiv, trebao je doći i reći što Vlada planira učiniti'
S pravom će ostat zapisan kao najgori premijer u povijesti države, a i šire...