Jedan od najpoznatijih grkokatoličkih svećenika sigurno je don Živko Kustić, katolički novinar i publicist, legendarni urednik Glasa Koncila u vremenu socijalizma. Doduše, don Živko Kustić rođen je kao rimokatolik, krenuo u bogosloviju za rimokatoličkog svećenika, ali je zbog ljubavi postao grkokatoličkim. Zapravo, ondašnje mudre crkvene vlasti nisu htjele da propadne jedan takav potencijal, kakvim se još u mladosti pokazivao Kustić, pa su mu predložili da se oženi i zaredi, tj. da postane grkokatoličkim svećenikom. Upravo je on, poznat po oštru peru i jeziku, znao najbolje braniti grkokatolike, osobito u ratna vremena, kada su se brojila krvna zrnca.
Imperijalizam Crkve
– Kao što su Hrvate po sličnosti jezika, mnogi, čak i stručnjaci, trpali u Srbe, odnosno Jugoslavene, tako su po sličnosti obreda mnogi grkokatolike trpali među pravoslavne. A sličnost obreda doista je velika, ponegdje su čak i istovjetni. Tako grkokatolici imaju pričest u kvasnom kruhu, križaju se sa tri skupljena prsta, za svećenike primaju kako neoženjene tako i oženjene muškarce, u nekim krajevima još upotrebljavaju stari kalendar. Kao što je Hrvatima ponegdje bilo teško dokazati da nisu Srbi ni Jugoslaveni te da imaju pravo na posebnu dopunsku nastavu na vlastitom materinskom jeziku, tako je i grkokatolicima i dandanas i teško i neugodno dokazivati da nisu pravoslavni, da imaju pravo na vlastitu crkvenu upravu, vlastite biskupe i svećenike, vlastite crkve, župe i biskupije – pisao je o tome problemu Kustić.
– Katolička crkva, kojoj je središte u Rimu, s jedne strane doista boluje od trajne napasti kulturalnog i upravnog imperijalizma, ali s druge strane jednako uporno, barem u zametku, čuva i kulturalni i crkvenopravni pluralizam. U jedinstvu s rimskom Petrovom Stolicom nalaze se, naime, osim kršćanskog Zapada, koji nosi baštinu latinske kulture (rimokatolici) i čini više od 90 posto katoličke cjeline, također mali istočni patrijarhati, metropolije i biskupije koje nose baštinu drugih uljudbenih sredina u koje se od davnine bilo ucijepilo Evanđelje na njima svojstven način. Svaka od tih obrednih zajednica, ne prekidajući pradavne odnose s rimskim središtem crkvenoga jedinstva, ima vlastite crkvene zakone – koje također rimski papa potvrđuje – vlastiti liturgijski jezik, melodije, crkveno ruho i arhitekturu, posebne kalendare i pobožne običaje, osobito vlastite teološke sustave.
Zbog neprekinute veze s Petrovim nasljednikom (papom) – što uključuje potpuno zajedništvo sakramenta i vjerskih istina – svi se oni jednakim pravom zovu katolicima, ali se međusobno pojavno razlikuju često i više nego rimokatolici i pravoslavni u našim krajevima. Oni koji nose baštinu grčke uljudbe obično zovemo grkokatolicima. Oni su s rimokatolicima iste vjere i u jedinstvu iste Crkve. U Ukrajini ih ima više od 5 milijuna, u Rumunjskoj oko 2 milijuna, u Slovačkoj i Mađarskoj po oko 250.000, u Baškoj oko 25.000, u Makedoniji oko pet tisuća, a u Hrvatskoj oko 12.000. Središnja rimska crkvena uprava nikad nije dopustila da se svi oni latiniziraju, da se pretope u rimokatolike, premda svaki od njihovih vjernika ima u svakoj rimokatoličkoj crkvi sva prava kao i svaki rimokatolik u svakoj njihovoj crkvi, premda grkokatolički svećenici često služe rimokatoličku misu i obratno. To je puno jedinstvo u različitosti – zametak budućnosti pluralističkog svijeta – mogli bismo reći da je to "Crkva regija" za "Europu regija" – kaže Kustić, objašnjavajući kako "pravoslavne – s Petrovom Stolicom nesjedinjene – kršćanske crkve svaka u sebi čuvaju vlastite osebujnosti, ali svaka je u sebi kulturno unitarna, ne trpe u sebi obrednih razlika.
Sve što u njih uđe brzo asimiliraju obredno, a redovito i nacionalno. Zato se u Srpskoj pravoslavnoj crkvi ne mogu raspoznati oni koji su nekoć bili rimokatolici. Te crkve iz takva mentaliteta i sad hoće sebi pripojiti i u sebe pretopiti one koje prepoznaju kao slične – grkokatolike. Naravno da Rim ne može pogodovati takvom imperijalizmu – ni po cijenu održavanja ili neodržavanja ikakvih ili nikakvih ekumenskih odnosa. Kao što ni svjetske velesile nisu smjele žrtvovati slobodu malih naroda unitarističkim težnjama bivše Jugoslavije i SSSR-a".
Posebno ga je boljelo kada je na meti bio Žumberak, gdje je započeo svoju svećeničku službu u mladim danima.
– Teško je biti Hrvat. A još teže hrvatski grkokatolik, Žumberčanin. Stalno je trebalo nekome dokazivati što jesi, a što nisi. Uvijek su te stranci s drugima miješali i čudili se što ti svakako hoćeš biti drugačiji. Zato su hrvatski slabići, naivci i romantičari prelazili u Jugoslavene. Bilo im je neugodno i neprilično dokazivati da to nisu, a oni "plemenitiji" među takvima još su sebe uvjeravali kako su širokogrudniji, humaniji, svijetu otvoreniji od onih što baš upiru biti Hrvatima. Neizdržljivi među hrvatskim grkokatoličkim Žumberčanima, po sličnom postupku prelazili su među neodređene, šutljive, koji ne vole isticati što su ni tko su; netko među Jugoslavene, sasvim malo njih među Srbe, među ateizirane pravoslavce. Ističem ovo 'ateizirane', jer doista među praktičnim vjernicima grkokatolicima ne nađoh takvih koji bi se smatrali pravoslavnima. Samo među onima od njih koji nit u Boga vjeruju, nit djecu krste, nit se u svoje crkve okupljaju, nađoše se rijetki koji ističu da nisu katolici nego baš srpski pravoslavni. To bi, uostalom, moglo biti njihovo privatno pravo kad ne bi htjeli i sve druge Žumberčane grkokatolike takvima predstavljati i tim putem voditi – pisao je Kustić, dodajući da "što si nekome sličniji, to ti je on opasniji – ako ti dobro ne želi".
Kad je zlikovac opasan
– Poznato je da je Antikrist najopasniji kad je Kristu naizgled najsličniji; da je pravi zlikovac najopasniji kad se uljudno i naoko vrlo humano i kulturno ponaša. No, ovdje ne mora biti riječ o zlu i dobru, nego jednostavno o tome da smo susjedima vrlo slični, te nas stranci teško razlikuju sve dok nas doista dobro ne upoznaju. Na Žumberku je pak ta sličnost veća, i stoga opasnija, nego drugdje u Hrvatskoj. Stoga je ondje i potrebnija prava i točna spoznaja o vlastitom biću. Na Žumberku Hrvati nisu Srbima slični samo po jeziku nego i po crkvenom obredu. Zato ih je još teže razlikovati. Bolje reći: zato je ondje onima koji nam zlo žele još lakše u mutnom loviti. No, kao što se nećemo odreći svoga jezika zato da bismo se bolje razlikovali od Srba, tako se ni žumberački grkokatolici neće odricati svoga istočnog obreda zato da bi svima bilo jasno kako oni nisu Srbi. Istina je da Hrvati i Srbi govore vrlo sličnim jezikom, a ipak su dva jasno različita naroda. Istina je, također, da grkokatolici Žumberčani slave Boga istočnim obredom koji je gotovo jednak, što znači barem sasvim sličan, onome obredu kojim Boga slave pravoslavni Srbi i drugi pravoslavni, ali oni, grkokatolici, ipak nisu pravoslavni, nego pravi pravcati katolici u punom jedinstvu vjere i Crkve s rimokatolicima u zajedništvu s Rimskom Crkvom koju predvodi nasljednik apostola Petra, rimski papa! – objasnio je Kustić.
– Žumberak, sa svojim grkokatolicima, baš na tom mjestu domovine pokazuje kako je teško i odgovorno biti Hrvat, kako se to, zapravo, i ne može bez ozbiljnog poznavanja svog nacionalnog bića sa svim njegovim bogatstvima i inačicama, sličnostima i razlikama... Za površne, neuke, posebno za one koji ništa ne žele učiti, jer misle da sve oduvijek znaju, nemoguće je takvo prosvijetljeno hrvatstvo, na koje su hrvatski Žumberčani od davnine prisiljeni. Grkokatolički Žumberčanin ne može biti ovca koja slijedi svoje stado i ovna predvodnika bez potrebe da razmišlja i izabire svoj put. On mora znati svoje posebnosti i svoj identitet da bi znak kojim će smjerom. To je, zapravo, sudbina svih Hrvata. – napisao je u jednoj od svojih kolumni legendarni don Živko.
>> Stoljetne parnice s papom oko toga čiji je Žumberak
>> Svećenici mogu u brak samo dok se ne zarede
>> Ponosni na svoj bizantski obred i – katoličku vjeru
Don Živko je legenda katoličkog novinarstva, a bio je grkokatolički svećenik do ušiju zaljubljen u Hrvatsku i njezinu povijest. U Hrvatskoj ima i 11 tisuća pravoslavnih vjernika Hrvata po zadnjem popisu stanovništva i taj broj stalno raste. Zašto? Jer SPC preko svojih svećenika žele sve posrbiti, a narod se sječa mučeničke smrti patrijarha Hrvatske pravoslavne crkve kojeg su partizani na zvjerski način mučili 1945 i ubili zajedno sa ostalih pravoslavnim svećenicima Hrvatima Hrvatske Pravoslavne Crkve. Vrijeme je da se ta nepravda ispravi i omogući stvaranje opet Hrvatske Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj.To narod traži svojim izjašnjavanjem na popisu birača