Velika većina živi u siromaštvu, a obično imaju manje i od najsiromašnijih pripadnika većinskog naroda u Hrvatskoj.
Nezaposlenost ih pogađa tri do četiri puta češće nego ostalu populaciju, a kad imaju sreću da rade, zarađuju samo 3500 kuna, dvije tisuće manje od prosjeka. S osnovnoškolskom svjedodžbom u život ih kreće samo 40 posto, od 88 posto onih koji uopće upišu osnovnu školu. Samo nekoliko stotina onih koji sjednu u srednjoškolske klupe svake se školske godine prorijedi za pet do deset posto. Fakultetski obrazovani broje se, slikovito rečeno, na prste.
Hrvati smatraju da danas teško žive, ali tek Romi znaju što su život i svakodnevica obojena sivim. Ili čak crnim, što je riječ koju su mnogi čuli u pogrdnom kontekstu za boju svoje puti. Koliko ih se dobro osjeća u svojoj koži možda govori i podatak da ih u Hrvatskoj, prema procjenama, živi između 30.000 i 40.000, a Romima se izjasnilo samo 16.975 osoba. Istraživanje o romskoj svakodnevici UN-ovih agencija u Republici Hrvatskoj, UNDP-a, UNHCR-a i UNICEF-a, predstavljeno prošli tjedan, nije se posebno time bavilo pa ne nudi objašnjenje zašto je formalni broj Roma toliko manji od procjena, ali ono razgolićuje niz zabrinjavajućih pokazatelja koji govore i sami za sebe.
Da budu netko i nešto
– Nebrojeno se puta dogodilo da netko od naših ljudi traži posao, odgovara životopis, kvalifikacija, preko telefona je sve u redu, ali licem u lice, kad se dođe na razgovor, ponavlja se isti scenarij. Baš su, eto, maloprije nekoga zaposlili. Jasno je o čemu se radi. Ne žele Roma. Istina je da se malo Roma školuje, ali i oni sa srednjom školom teško nalaze posao u struci, što dodatno obeshrabruje – kaže Alija Mešić, predsjednik udruge Roma Zagreba i Zagrebačke županije.
To o čemu Mešić govori na svojoj je koži osjetio i Senad Perić, zaposlen u jednoj zagrebačkoj bolnici. Ima trogodišnju srednju školu i svjedodžbu vozača motornog vozila. Već godinama radi kao spremač.
– Javljao sam se i na natječaj za vozača, ali nisam dobio ni odgovor. Sad planiram upisati smjer za prometnog tehničara, a ako mi ni to ne otvori neku perspektivu, upisat ću tečaj njemačkog pa pokušati u inozemstvu – kazuje Senad, koji ima obitelj i troje djece.
– Sva će moja djeca morati završiti neke škole, da budu netko i nešto. Danas nikome u Hrvatskoj nije lako, ali Romi se susreću i s dodatnim problemima. Sjećam se, kad sam završio školu, došao sam se prijaviti na burzu, a žena na šalteru me samo pogledala i poslala na četvrti kat, u plavu sobu. Ja sa svojom svjedodžbom u ruci, a tamo sve Romi koji nisu završili ni osnovnu školu i trebali su na doškolovanje. Kad sam se vratio, bilo joj je malo neugodno. Samo sam joj rekao, nisu svi isti – prisjeća se Senad epizode kojoj je kumovala njegova put.
Netipičan i po ambiciji i po srednjoškolskoj diplomi, Senad se po stambenim uvjetima uklapa u prosjek romske zajednice. Ne žali se, ali njegova peteročlana obitelj živi u dvadesetak četvornih metara, uz dvorište od osam kvadrata.
Bez pitke vode
U mnogim romskim obiteljima krevet za svakog člana tek je misaona imenica. Štoviše, 27 posto osuđeno je na život u ruševnim kućama i derutnim stanovima, a tek nešto više od trećine romskih kućanstava ima ono minimalno; struju, kanalizaciju i vodu unutar četiri zida. Otprilike toliko, međutim, pitku vodu ne samo da nema pod krovom nego ni u dvorištu.
Zagrebačka studentica Talita Jašarevski iznimka je po mnogo čemu. Upisala je studij upravnog prava, namjerava diplomirati iz ljudskih prava, želi se baviti romskom problematikom i pomagati svojoj zajednici. Odmah na početku razgovora rekla je da dolazi iz obitelji koja je integrirana u hrvatsko društvo.
– Oduvijek se podrazumijevalo da ću se školovati. Ako zanemarim zadirkivanje iz osnovne škole, ne bih rekla da sam imala nekih problema – kaže Talita. – Prijatelji su mi i iz romske zajednice i izvan nje, živim kao i većina mladih, ali svjesna sam da se mnogi Romi ne mogu time pohvaliti. U najmanju ruku, moraju se truditi više od drugih da nešto postignu – smatra Talita, koja vjeruje da bi se razlike brže topile da je ekonomska situacija bolja.
Slično misli i Ramiza Memedi, predsjednica udruge Romkinja "Bolja budućnost". Začarani krug neimaštine i izbjegavanja školovanja, uvjerena je, prekinulo bi zapošljavanje.
– To je potreba cijelog društva, ali pogotovu romske zajednice. Romska djeca trebaju neki uzor, Rome koji rade, kojih ima i u javnim službama – ističa R. Memedi.
>>U Resniku slave, a u Kozari putu tuguju. Ode čovjek iz naroda
Sto drugo reci o ciganima (romima). Vrlo se dobro sjecam posjeta Medjugorju, sa par americki prijatelja. Kad smo se uputili prema krizu, iza gram iskoci vrlo ljepa mlada ciganka. Ko iz topa dajte molim vas dajte mi pasto Kuna. Pitamm ju, pa zasto parsto Kuna? pa vidite tu mi je imladja sestra. Reko sam joj dacemoti pomoc , ako mi odgovoris na pitanje. Hajde bolan kakvo pitanje. Pitam je zasto si nenadje neki posao, ona iznenadjena odgovori . Cujte, mi nismo odgojeni ga radimo nego da prosimo. Nato moji americki prijatelji nemoremo vjerovati da se Bowery Street preselijo u Medjugorje.