Upravo na dan beogradskog skupa dobrodošlice za Vojislava Šešelja, u Baški na otoku Krku razgovarali smo s jednom od njegovih žrtava, 65-godišnjim Ivanom Barbalićem, kojemu su radikali, dok je Šešelj bio predsjednik općine Zemun, 1997. godine ukrali stan.
Ostale putovnice
– Nije se radilo ni o kakvoj deložaciji, već o čistoj provali i pljački, uzeli su mi stan dok sam s obitelji bio na godišnjem odmoru u Baški. Moja je obitelj podrijetlom iz Baške, ovdje imamo i starinu, stančić od 30 kvadrata u kojem živim sa sinom od kada su me istjerali iz stana u Zemunu. U njega su uselili Ljiljanu Mijoković, kasnije udanu Mihajlović, tajnicu Šešeljeve Radikalne stranke, koja je otišla iz Zagreba. I neki sam je dan na televiziji vidio kako sjedi tik uz Šešelja, dok je u četvrtak održavao konferenciju za novinare. Još je u stanu koji su mi oteli – ispričao nam je Barbalić, koji je zajedno sa sinom Darijem i sada već pokojnom majkom Danicom 1. srpnja 1997. godine nasilno istjeran iz stana od 90-tak kvadrata u Ulici kapetana Radića Petrovića u Zemunu. Ondje je ostala sva njihova imovina, namještaj, dokumenti, nakit, obiteljske fotografije, odjeća, izbrisan je cijeli jedan život, uspjeli su zadržati tek putovnice, osobne i kreditne kartice, te ono što su imali uza se kada su otišli na ljetovanje.
– Susjedi i prijatelji odmah su mi javili da provaljuju u stan, o čemu su obavijestili policiju, no čim su ondje stigli, jednom od susjeda su zaprijetili, rekli su mu da se ne miješa, jer bi i on mogao ostati bez stana. Ni sudske izvršitelje, koji su ondje došli po nalogu sutkinje Četvrtog općinskog suda nadležnog za Zemun, nisu puštali u stan. Prijatelji su pokušali sve, angažirali su i medije, pozvali su predstavnike Helsinškog odbora, ali bez uspjeha. Barbalići su postali sinonim za otimačinu, čak je i Boris Tadić na jednom mitingu spomenuo naš slučaj, nadao sam se da tada imamo velike šanse da nam vrate stan – priča nam Barbalić.
Prvi šef Milošević
Barbalić je tada radio u Beobanci, nekadašnjoj Beograd banci. Prvi mu je direktor bio Slobodan Milošević, prisjeća se. A kako je u to vrijeme bilo živjeti u Zemunu najbolje svjedoči i trenutak kada je Šešelj pred kamerama mahao članskom iskaznicom Dinama Barbalićeva tada šestogodišnjeg sina Darija i govorio kako ustaška djeca neće moći ići u zemunske srpske škole. U 17 godina parničenja sudovi su njihov slučaj zavlačili, donosili oprečne presude, pojavljivali su se razni lažni svjedoci... Sve je to zatvorilo krug iz kojega Ivan Barbalić ne vidi izlaza.
>>Šešelj: Rasturit ću Haaški sud. Ostavio sam zvijer da krvari!
>>Vojislav Šešelj: Ne odustajemo od ideje Velike Srbije
Najpoštenije bi bilo da mu Teršelićka da svoj stan,a ona da odseli u Beograd,gdje joj je i mjesto.