U sjeni aktualnih političkih zbivanja, sudac Ivan Turudić donio je presedansku odluku o odbijanju sporazuma o kazni između Željka Žužića i USKOK-a.
To je prošlo prilično medijski nezapaženo iako predstavlja snažan odgovor i na povrijeđeni osjećaj pravde kod javnosti osobito nakon “guljenja krumpira” bivšeg ministra Petra Čobankovića (HDZ) ili uvjetne osude saborskom zastupniku Ivanu Drmiću (HDSSB) za sudjelovanje u pokušaju podmićivanja vrhovnih sudaca. Ali, zato će se o tomu itekako raspravljati u stručnim i znanstvenim krugovima, koji su imali ozbiljne primjedbe na zakonski krajnje skromno uređeno sporazumijevanje o kazni koje je prepoznato i u DORH-u pa je Mladen Bajić tu zakonsku prazninu od 2010. nadomjestio Naputkom koji nema snagu propisa. Nedostatak sudskog nadzora Bajića nije mučio, štoviše, i on bi mu se opirao radi djelotvornosti svoga rada.
Ne smije se pretjerivati
U Njemačkoj isključivo sud daje okvire kazne za nagodbu pa je “trgovanje pravdom” opet podložno ozbiljnoj kritici te i Savezni ustavni sud njihovu praksu vraća u zakonske okvire. Turudić je dao naslutiti na slučaju Damira Pahića, bivšeg sanacijskog upravitelja sisačke Opće bolnice “Dr. Ivo Pedišić” i sporazumne kazne od 10 mjeseci zatvora, da njegov osjećaj za pravdu ne može “provariti” jako male kazne za koruptivna kaznena djela. Sada je prvi put, koliko je javno poznato nakon što se nagodbe već broje u tisućama, netko stao na put gotovo pa ničim ograničenom “trgovanju o kazni”. Turudić je ocijenio da sporazumom predložena uvjetna osuda Žužiću od godinu dana zatvora na rok od pet godina nije pravedna, da je nerazmjerna te šalje poruku da se korupcija isplati. Žužić ne bi iskusio zatvor iako je priznao da je odnio 100.000 eura tadašnjoj SDP-ovoj županici Marini Lovrić-Merzel kako bi mu omogućila puno jeftiniju kupnju tvrtke u kojoj je udio imala županija. Sam sporazum nije sporan.
Imaju ga i drugi moderni pravni sustavi pod utjecajem zahtjeva za ekonomičnošću i učinkovitošću kaznenog pravosuđa. Bez Žužićeva priznanja USKOK ne bi imao dokaz o mitu protiv Lovrić-Merzel, već eventualno o zloporabi, ali s nepoznatim motivima. Žužićev doprinos u istrazi trebalo je “honorirati”, ali ne i pretjerati. USKOK tumači, a dosad nije bilo prilike ili volje da se suci tomu protive, da se sud kod ispitivanja zakonitosti sporazuma o kazni treba ograničiti samo na formalnosti pa, među ostalim, je li dogovorena kazna u zakonskim okvirima.
Zaštita zakonitosti
A u slučaju Žužića jest pa je odluka, kažu, nezakonita. Stoga će glavnom državnom odvjetniku predložiti (jer se ne mogu žaliti!?) da putem zahtjeva za zaštitu zakonitosti zaštiti Žužićeva prava na Vrhovnom sudu. Sud je pak odbio nagodbu o kazni pozivom na odredbu Zakona o kaznenom postupku prema kojoj sudac neće prihvatiti sporazum “ako s obzirom na okolnosti, njegovo prihvaćanje nije u skladu s odmjeravanjem kazne propisanim zakonom...”. Članak 47. Kaznenog zakona propisuje o čemu sve sud mora voditi računa pri odmjeravanju kazne, a po ocjeni suca, USKOK o tomu nije vodio računa. Inače, odluka suda o odmjeravanju kazne (načelno objektivnija i ničim motivirana kao sporazum državnih odvjetnika), podložna je kontroli višeg suda, a prema tumačenju USKOK-a, njihovi kriteriji za nagodbu o kazni ne podliježu ničijoj ocjeni!?
>>USKOK će od Cvitana tražiti zaštitu zakonitosti jer je Turudić odbio njihovu nagodbu sa Žužićem
>>Tajkun Željko Žužić optužen da je iz tvrtke isisao 437 milijuna kuna
Bravo sudac Turudić! Ima i nas "laika" koji smo ovo itekako primjetili, jer dosadašnje blago kažnjavanje za očitu rak-ranu hrv. društva - korupcija - je besramno uobičajeno na sve strane!