Georg Gavrilović nazvao je novinara Večernjeg lista ponudivši da u intervjuu detaljno objasni kupoprodaju Gavrilovića 1991. u ratnim okolnostima i o borbi koju od tada vodi sve do USKOK-ova rješenja o pokretanju istrage zbog sumnje da je 3,3 milijuna DEM, s kojima je 1991. kupio pet tvrtki u stečaju iz sastava Gavrilovića u okupiranoj Petrinji, zapravo većim dijelom “posudio” na intervenciju ondašnjeg ministra financija Joze Martinovića s državnog “ratnog računa” na kojem su bili novci za obranu Hrvatske. Gavrilović nam je rekao kako je spreman na razgovor čim se za to steknu uvjeti s obzirom da se trenutno oporavlja u Austriji nakon operacije srca. Sada nam se javio samo zbog Martinovića.
Kontakt s Mikelićem
– Nisam u životu sreo poštenijeg čovjeka, bio je divna osoba. Pa njega su i maknuli jer se borio protiv ratnih profitera – kazao nam je Gavrilović, obećavši nam uskoro objasniti ulogu Martinovića u kupoprodaji Gavrilovića 1991. Na inzistiranje znakovito je dodao:
– To što je tvornica na liniji razgraničenja ostala čitava za sve vrijeme rata nije čudo nego je iza toga nešto moralo stajati.
Na upit je li točno da je za okupacije bio u kontaktu s Borislavom Mikelićem, Gavrilović je bez zadrške uzvratio: - Jesam! U Beogradu sam pokušavao provesti tada utopističku ideju da u Petrinji napravimo pilot projekt suživota, ali su mi Srbi rekli da su tako jaki, da kad krenu, da će piti kavu u Grazu – rekao je Gavrilović.
Borislav Mikelić, direktor Gavrilovića do početka 1991., kaže da je u tom slučaju “riječ o najvećoj pljački društvene imovine poslije Drugog svjetskog rata”.
Tuđman nije radio pritisak samo je htio da zna što se događa, a prepustio je struci da to odradi
– Strani stručnjaci krajem 1990-te godine procijenili su vrijednost Gavrilovića na 2,5 milijarde tadašnjih njemačkih maraka. A Gavrilović uz potporu vrha HDZ-a dobiva pet tvrtki za svega 3,3 milijuna maraka, iako niti potvrda o toj uplati ne postoji (uplata nije sporna op.a.). Kontaktirao sam kasnije vladu Ivice Račana i poslao im pismo s argumentima o nepravilnosti prodaje. No oni, tužbu podignutu od strane Državnog pravobranitelja iz 1996. gdje se ocjenjuje da ugovor s Gavrilovićem nije pravovaljan, povlače. Spreman sam i sada doći i svjedočiti. Jer stalo mi je do te tvrtke, koja je prije raspada SFRJ imala vrijednost, bila je važan izvoznik, a najveći konzervirane hrane u SAD i za koju su radnici od svojeg novca napravili najmodernije pogone i izgradili stanove – kaže Mikelić. Mikelić je početkom 1991. otišao u Beograd, a 1994. postaje premijer tzv. Republike Srpske Krajine.
– Nakon Oluje nisam dozvolio da se išta odnese iz Gavrilovića, pa je stoga ostala oprema vrijedna oko 12 milijuna maraka, no G. Gavrilović ju je ubrzo prodao – kaže Mikelić.
Prodaja nekretnine u Tkalčićevoj u Zagrebu uslijedila je, kako tvrdi USKOK, dok još formalno Gavrilović nije bio vlasnik. Državna revizija je 2003. utvrdila da je Gavrilović prodao četiri stana, nakon čega je za preostalih 400-njak stanova intervenirao državni pravobranitelj Šale, te je 1996. u ime RH tražio poništenje kupoprodajnog ugovora iz 1991. sa Gavrilovićem, jer imovina nije procijenjena pa ni stečaj nije bio moguć.
– Sjećam se da je čak i dio kolosijeka bio uknjižen u vlasništvo tvrtki!? Dolaskom Ivice Račana na vlast, 2000. me smijenio Slavko Linić, s kojim sam od početka 90-ih ionako bio u sukobu jer je bio ekstremni komunist, te je odmah povukao tužbu protiv Gavrilovića koji mu je bio skiper po Jadranu. Da bi me smijenili promijenili su i Ustav, ukinuli državno pravobraniteljstvo, s tim da sam još godinu ostao na funkciji, pa je te poslove preuzeo građanski odjel DORH-a – kaže Šale, čudeći se Gavrilovićevu arbitražnom zahtjevu u kojem je, kaže, pomiješao sve, i kupovinu i krađu i povrat imovine, na što nema pravo jer su Gavrilovići isplaćeni za tvornicu za razliku od drugih vlasnika nacionalizirane imovine.
Šale kaže da je Žarko Domljan radio pritisak kod Tuđmana da se tužba povuče, pa Doris Pack, zvali su i iz Austrije.
Sporni stanovi
– Tuđman nije radio pritisak samo je htio da zna što se događa, a prepustio je struci da to odradi. Ali, kako je ta kupoprodaja bila nezakonita nije bilo šanse da ja odustanem. Bio sam bezobrazan i nisam se dao dok me Račanovi nisu smijenili – rekao nam je Šale.
O tomu Slavko Linić, potpredsjednik u Račanovoj Vladi, kaže: – Htjeli smo da Gavrilović dobije pravo na zemljište i da može proizvoditi, no on je inzistirao da mu pripadnu i stanovi (u nalazu Državne revizije toga nema, već štoviše da je Gavrilović pristao odustati od imovine koja nije u funkciji proizvodnje, op.a.) što nismo dozvolili, jer stanovi ne mogu biti predmet zakona o pretvorbi. Ne znam zašto sljedeća Vlada nije nastavila s pregovorima – kaže Linić. Ipak potvrdio je da je bila riječ o lošoj sudskoj odluci o prodaji u stečaju što su proveli stečajni upravitelj Slavo Boras i stečajni sudac Zdravko Tukša. Tukša ne može ništa govoriti dok ne da iskaz u USKOK-u. Gdje je Boras, nitko ne zna. Iza svega je stajala politika.
– Upozoravao sam da prodaja nije bila pravilna – kaže Živko Juzbašić, ministar bez portfelja u toj, prvoj ratnoj Vladi, a nekoć i direktor Gavrilovića.
Monolopy igra , kupi što više , plati papirom , u kojoj su sudjelovati moćni ljudi HDZ-a i SDP-a , iz istih rotary klubova i istih tajnih loža , no iz ove se igre izlazilo s pravim nekretninama , trgovinamaama , tvornicama i hotelima.Za sudjelovanje u igri nije bila nužna samo sreća , dovoljno je bilo biti član stranke , bila je potrebna umreženost s jednakim ljigavc.ma i nebriga za one na bojištima , bilo je potrebno biti obdaren pohlepom koja će te tjerati da uzmeš od onog što je dato za obranu ratom plamteće države , pohlepom koja će zanemariti tvoje kontakte s neprijateljem ,koja će trgovati jer trgovina nikada ne zamire za razliku od nevrijednog ljudskog života . Poslije svega , bilo je potrebno reći da se sve radilo za dobro države i naroda , udijeliti par škuda na par mjesta ,i na lažljivoj slici koju će mediji stvoriti o tebi proživjeti život , pazeći da se nekome tko zna što si bio i kako si radio ne zamjeriš . Pravdo , ima li te ?