Josip Juratović, Hrvat s njemačkim državljanstvom, već je treći mandat zastupnik SPD-a u njemačkom parlamentu – Bundestagu. No, godinama je jednako aktivan i u odnosu na Hrvatsku, koju nikako ne ostavlja i ne zaboravlja iako je iz nje otišao još potkraj osnovne škole. U svom novom, trećem mandatu u Bundestagu član je Odbora za vanjsku politiku, u kojemu je izvjestitelj za jugoistok Europe. Također je u Pododboru za Ujedinjene narode, član je Parlamentarnog vijeća Europskog savjeta te glasnogovornik frakcije SPD-a u parlamentu za pitanja integracije stranaca u njemačko društvo. Kao i prije, i danas je vrlo aktivan u njemačko-hrvatskoj parlamentarnoj skupini u kojoj je potpredsjednik, kao i u njemačko-bosanskohercegovačkoj parlamentarnoj skupini. Član je također parlamentarne skupine za suradnju u jugoistočnoj Europi, koja se bavi Srbijom, Kosovom, Albanijom, Crnom Gorom, Makedonijom... S Josipom Juratovićem razgovarali smo ovih dana dok je bio na proputovanju kroz Zagreb.
Sabor dići na razinu Vlade
Hrvatska je odnedavno u Europskoj uniji, što se u njoj promijenilo? Što vidite vi izvana, a što mi iznutra možda ne vidimo?
Posebno mi je drago zbog hrvatskog ulaska u Europsku uniju, neću pretjerati ako kažem da sam bio glavni lobist u njemačkom parlamentu za ulazak Hrvatske u EU, pa smatram i svojim osobnim trijumfom to što smo od 1. srpnja 2013. godine dobili demokratsku Hrvatsku koja je prihvatila demokratske, europske standarde. Osobno smatram da EU nije samo unija interesa, nego prije svega unija demokratskih vrijednosti. Meni su demokratske vrijednosti i najbitnije, one su temelj na kojemu se sve ostalo u politici odvija.
Proces protiv Sanadera snažan je signal, ne samo za Hrvatsku i EU nego i za cijelu regiju. U hrvatskom istočnom susjedstvu veliki su problemi jer se ondje još boje neovisnog sudstva
Što se to u Hrvatskoj promijenilo?
Prije svega strašno sam zadovoljan što je Hrvatska profunkcionirala kao pravna država.
Mislite na slučaj Josipa Perkovića?
Ne samo na to, mislim i na ostala suđenja i druge postupke.
Recimo na suđenje Ivi Sanaderu?
Tako je. Moram reći da bi prije desetak godina bilo nemoguće provesti proces kakav se danas vodi protiv Sanadera. To je golem signal, ne samo za Hrvatsku i Europsku uniju nego i za cijelu regiju. Krećem se, naime, i po drugim zemljama u hrvatskom susjedstvu, na istoku, i ondje su veliki problemi jer se boje neovisnog sudstva u svojim zemljama.
No, često se čuje i to da se u Hrvatskoj obično vode postupci protiv političara tek kad siđu s vlasti.
Nisam pravnik da bih išao ocjenjivati zašto je i kad što bilo. Ali je sigurno da je proces krenuo pokretanjem pristupanja Hrvatske Europskoj uniji i implementacijom poglavlja 23. i 24., pri čemu je zacijelo Sanaderu poslan mig da se makne s vlasti kako Hrvatskoj ne bi učinio još veću štetu. No, za mene kao demokrata, koji demokraciju ocjenjuje kroz demokratske i ljudske vrijednosti te slobode i pravnu državu, upravo je to signal da Hrvatska postaje pravna država. To je prije svega bitno zbog diobe vlasti, a neovisno sudstvo jedno je od tri najvažnija čimbenika demokracije.
Ali smo i pred činjenicama da izvršna vlast pokušava opstruirati sudstvo.
To nije pametno, to je problem. Neki se teško privikavaju i teško shvaćaju kako funkcionira novi sustav. Ali procesi su u tijeku, pri čemu je jako važna uloga parlamenta, Sabora, koji mora biti taj u kojemu se vodi politička diskusija, kultura dijaloga, kako bi se onda u to uključilo i cijelo društvo. Glavna dužnost parlamenta jest da zasjeda, da se u njemu vodi rasprava u kojoj se poštuju različita mišljenja. Što je bitno? Parlament treba biti na istoj razini s Vladom i ministarstvima, što u Hrvatskoj nije praksa. Problematično je kad klub vladajuće ili najjače oporbene stranke ima dva-tri suradnika, dok Vlada ima svoja ministarstva i niz stručnjaka. Na žalost, ne provodi se osposobljavanje parlamenta da bude na istoj razini s Vladom. Primjerice, ja u Njemačkoj imam četiri plaćena suradnika koji me prate, pomažu mi, pripremaju i ja onda mogu doći pripremljen za diskusiju u parlament. U Hrvatskoj cijeli klub stranke ima toliko pomagača, i to je velik problem. Zato je pitanje koliko su hrvatski parlamentarci sposobni voditi diskusiju s članovima Vlade i pratiti njezin rad. Zato je važno više pažnje posvetiti tome da parlament u trodiobi vlasti ima stvarno istu razinu kao Vlada.
Stranačko članstvo je to koje mora imati glavnu ulogu, ono mora dati stranačkom vrhu orijentaciju i okvire kako politički raditi, a ne da ih s vrha promatraju kao izbornu mašineriju
No u Hrvatskoj je Sabor zapravo samo stranačka glasačka mašinerija.
Da, zato stalno naglašavam da u Hrvatskoj postoji problem političkog dijaloga. Postoje stranke za koje imam osjećaj da unutar njih vladaju u maniri kako se nekada vladalo u Komunističkoj partiji. Možda malo pretjerujem, ali moje pitanje podrazumijeva što znači stranački rad, koja je uloga članstva, kako članstvo sebe promatra. Velik je problem to što se članstvo s vrha stranke promatra kao izborna mašinerija. S druge strane, članstvo pak pokušava dobiti neke privilegije za sebe. To nije smisao stranke. Rad stranke mora biti programski. Zato je velik problem da čelništvo stranke daje izvješće na konvenciji čak bez diskusije, pa članstvo uopće nije uključeno u programska pitanja. Upravo suprotno, članstvo je to koje mora imati glavnu ulogu, biti uključeno u diskusiju, dati stranačkom vrhu orijentaciju i okvire kako politički raditi. Najveći je problem u Hrvatskoj to što nema razvijene kulture dijaloga ni u strankama ni u politici ni u društvenim sektorima.
Ključna socijalna sigurnost
Ključno je pitanje što Hrvatska može dobiti od Europske unije za razvoj gospodarstva? U Hrvatskoj se stalno podgrijava javnost da će sve biti riješeno novcem europskih fondova.
Europska unija omogućava pravila igre tako da se sve članice mogu ravnopravno natjecati. Hrvatska ima šansu dobiti novac iz različitih fondova, ali morate imati programe. Čuje se kako bi u Hrvatskoj primijenili islandski, slovački ili ne znam koji model. To je znak nepromišljenosti. Odakle takve ideje? Mi u Njemačkoj ne preuzimamo modele drugih zemalja. Naravno, promatramo njihov rad, ali imamo njemački model. Tako i Hrvatska treba koncipirati specifični hrvatski model po vlastitim kriterijima. U Hrvatskoj imamo analize, ali nemamo strategiju, u strankama se ne diskutira, pa kako će se onda u osmišljavanje modela uključiti stručnjaci izvana? Hrvatska mora pronaći svoj model. Uloga stranaka je u tome da se natječu koja će na najbolji način to provesti, koja će pridonijeti da model što bolje uspije. I on mora biti strateški okvir, on ne smije ovisiti o promjeni vlasti i pojedinoj stranci.
U ovome svemu o čemu govorite vjerujem da ne govorite samo o SDP-u i njegovim problemima.
Ne, govorim o svima, jer svi imaju iste probleme. Evo vam najbolji primjer. Često po Europi susrećem kolege zastupnike i iz SDP-a i HDZ-a. Tako sam nedavno bio s kolegom iz jedne stranke, koji mi govori o situaciji u stranci i Hrvatskoj te se žali na stranački život. Ubrzo poslije toga sretnem na drugom mjestu kolegu iz druge stranke koji također govori o svojoj stranci, i čujem identičnu priču jednih i drugih. Zaključujem da je problem manje-više identičan u svim strankama. Zaključak je da je potrebna nova kultura dijaloga. Potrebno je pokrenuti članstvo stranke. Svaki se član mora zapitati koja mu je funkcija u stranci. I to ono pošteno članstvo, koje je tu ne zbog vlastitih privilegija, nego želi biti aktivno za dobrobit cijelog društva. Kad to stavimo u prvi plan, dobit ćemo i kulturu dijaloga i odgovornije rukovodstvo koje će se morati obraćati članstvu, a članstvo će birati najsposobnije.
U Hrvatskoj, činjenica je, gotovo više nema stranih ulaganja. Zašto, primjerice, njemački investitori zaobilaze Hrvatsku?
Zašto nitko neće doći ulagati? Investitor neće tražiti savjet ministra, on će se raspitivati kakva je situacija kod hrvatskih poduzetnika. Ako je njima dobro, i on će razmotriti svoje ulaganje. Ali, ako se hrvatski poduzetnici susreću sa štetnim uvjetima, zašto bi onda inozemni investitori riskirali svoju produkciju? Tko će doći u Hrvatsku investirati kad su mediji preplavljeni izvještajima o političkoj nestalnosti u državi, to jest uhićenjima, optužnicama i suđenjima političarima? Tko će doći u zemlju gdje se krivnja prebacuje stalno na drugu stranu? Poduzetnika ne zanima koja je stranka na vlasti. Njega zanima samo stabilan sustav i da bude siguran da će svoju investiciju za deset godina najmanje dvostruko povratiti. Znači, njemu je važna pravna država, kakva je administracija, infrastruktura, obrazovanje, mobilnost radnika... Cijena radne snage uopće nije premisa, kako se to godinama plaši ljude u Hrvatskoj, da će stranci samo spustiti cijenu rada i tražiti jeftinu radnu snagu. Također se gleda koliko je Hrvatska spremna što se tiče europskih fondova.
Kakav je vaš dijalog sa sestrinskom strankom u Hrvatskoj – SDP-om? Niste baš naišli na njihovo odobravanje kad ste se javno i žestoko suprotstavili “lex Perković“.
Mi smo u stalnom kontaktu, pojedinačno, na različitim razinama, to nije problem. Logično je da je između mene i premijera došlo do tenzija zbog mojih reakcija na “lex Perković“. Ali on to mora prihvatiti. Ja usto nisam mogao prihvatiti činjenicu da se on više bavio pitanjem službe, a ne žrtava te službe. Što se tiče Hrvatske i SDP-a na vlasti, konačno se mora početi programski raditi. Problem je što programi i postoje, ali ih treba provesti u djelo, a tu je najveći problem. Kako ono što je postavljeno u kampanji prenijeti u političku praksu? To ne funkcionira. Što je najbitnije? Vlada se mora baviti ključnim problemom zemlje, kako dati ljudima posla, kruha. To je alfa i omega svake vlade. Vlada mora osigurati napredak ekonomije, a time dati i socijalnu sigurnost društvu, narodu. Tu vidim velik problem jer tu stvari očito ne funkcioniraju. Ne postoji dijalog unutar stranke, a ni u oporbenim strankama, nema zdravog dijaloga između stranaka. Nema programskog dijaloga. Neprihvatljivo je da dvije godine Vlada gubi na rejtingu i da je stranačko članstvo paralizirano, da ne može utjecati na procese, nego se sve svodi samo na podobne i nepodobne, i tko će biti gdje pozicioniran. To je katastrofa, to nije stranka, za mene je to rasulo.
Rasterećenje premijera
Koje rješenje predlažete premijeru i SDP-u?
Moj je prijedlog da Vladu treba rasteretiti stranačkih zadataka.
Hoćete reći da bi Zoran Milanović trebao napustiti mjesto šefa SDP-a?
To uopće nije neuobičajeno, to smo imali i mi u Njemačkoj. Premijer Milanović mora se koncentrirati na Vladu, a odnosi i problemi u stranci traže mnoge aktivnosti, zbog čega on ne može naposljetku kvalitetno raditi kao premijer. Vođenje stranke treba preuzeti netko tko će se sasvim posvetiti partijskim pitanjima.
Mislite da je to moguće?
Moguće je, zašto ne, ako se stranka tako složi. Članovi moraju izraziti svoje zahtjeve, a izborna konvencija kao najveći organ u stranci odlučuje o svemu. Članstvo mora imati toliko sposobnosti i hrabrosti reći otvoreno kako stranka ubuduće treba funkcionirati, birati tko je za koje funkcije sposoban, tko će provoditi njihove odluke. Članstvo je za mene svetinja. Stoga bi bilo najpametnije da se poslije 25. svibnja, kad završe europski izbori, članstvo sastane i da razmisli gdje mu je budućnost, da još godinu i pol mandata iskoriste te da rasterete premijera od stranačkih dužnosti kako bi se on mogao posve posvetiti problemima u Vladi.
Mislite da bi Zoran Milanović na to pristao?
Mislim da bi to za premijera bilo najbolje jer će se ovako do kraja potrošiti i ništa neće uspjeti učiniti. Pitanje je samo što će on postaviti u prvi plan?
Ma on i SDP si savršeno odgovaraju i samo neka ostane na čelu partije... Ali državu više neće voditi...