DOMINIKANAC O. ANTO GAVRIĆ

Sve više Hrvata odlazi na ispovijed

Ispovijed
Foto: Hrvoje Jelavić/Pixsell
1/4
18.04.2017.
u 23:15

Pod utjecajem globalizacije, sve prisutnijeg relativiziranja vrijednosti i sadržaja vjere, gubi se mnogo toga, pa i spoznaja o važnosti ispovijedi

Posljednjih godina, a osobito ove, u uskrsno vrijeme povećan je broj osobnih ispovijedi vjernika u Crkvi, pa su tisuće i tisuće njih čekale u redu.

– U Hrvatskoj je već dulje vrijeme uočljivo raspoloženje pesimizma, besmisla i beznađa. U ljudima to izaziva osjećaj neizvjesnosti i nesigurnosti. A svi se želimo osjećati zaštićeno, smireno, sigurno, sretno. To je ljudima sasvim prirođeno.

Još smo kao djeca naučili da puno duhovno ispunjenje daje Bog, a da je najljepša i najčišća veza s njim nakon sakramenta pomirenja. Uskrs je najveći kršćanski blagdan, može se očekivati da će se potreba za sjedinjenjem i potpunom pripadnosti Bogu dogoditi baš za taj blagdan.

Otuda sve više ispovijedi – tumači nam dominikanac o. Anto Gavrić, potvrđujući da je taj fenomen najviše prisutan kod mladih.

– Pred njima je tek život i ne nižu im se velike perspektive, pa je potreba za zaštitom i sigurnošću još istaknutija. Sve intenzivniji rad s mladima u Crkvi i sve više sadržaja njima prilagođenih, rezultira time da sve veći broj mladih dobro poznaje svoju vjeru i dobro zna što je u temelju ispovijedi.

Kvalitetne su to ispovijedi, ozbiljan pristup, temeljito suočavanja sa samim sobom, traženje smisla i Božje blizine, promjena načina života, obraćenje, život po vjeri, nasljedovanje Isusa Krista. A i oni mladi koji se uglavnom nakon krizme odmaknu od Crkve, najčešće se ipak u nekom dijelu života vrate jer znaju gdje će, bez obzira na sve što su činili, ponovno biti prihvaćeni, dobrodošli.

I proteklih sam dana ispovijedao neke koji su se udaljili od Boga i žele se ponovno vratiti Bogu. Dirljive su te ispovijedi i za mene svećenika – kaže Gavrić, dodajući da sve češće ljudi dolaze i na životne ispovijedi te da je sama ispovijed „susret sa sobom i susret s Bogom, posredstvom svećenika“.

– Tada vjernici posvješćuju i prosuđuju svoja djela i nedjela za razdoblje koje su prošli. Iznose ono što ih tišti, što im je na srcu. Važno je u trenucima ispita savjesti biti istinit prema samome sebi. Posvijestiti si, pokajati se, zatražiti oprost, odreći se grijeha.

Neki na ispovijedi samo nabroje grijehe, a nekima je potreban razgovor, objašnjavanje situacije zbog koje su počinili grijeh, traže i savjet, rješenje kako izaći iz situacije koju proživljavaju. Nekima je vrlo neugodno dolaziti na ispovijed, boje se ili se srame, a nekima je redovita duhovna higijena.

Neki osjećaju potrebu ispovijedati se češće, neki rjeđe – kaže o. Gavrić, objašnjavajući kako je pod utjecajem intenzivne globalizacije, sve prisutnijeg relativiziranja svih vrijednosti pa onda i sadržaja vjere, gubi se mnogo toga, pa tako i spoznaja o važnosti ispovijedi u kršćanskom životu.

– U zapadnoj Europi to je posebno vidljivo. Ispovijedi nisu posve iščezle, barem prema mojem iskustvu djelovanja u Švicarskoj, Njemačkoj i Francuskoj, kao i na hodočasničkim mjestima. I to ovisi dosta o svećeniku, župniku.

Ako svećenik pokazuje da ispovijed nije važna i ne želi vjernicima pomoći da ponovno otkriju ljepotu i snagu toga sakramenta, ispovijed nestaje iz života pojedinca i zajednica. Vidio sam u Švicarskoj mlade svećenike koji su u svojim župama strpljivo odgajali i mlade i stare za sakrament pomirenje, i ljudi su dolazili na ispovijedi.

Često sam ispovijedao na francuskom – komentira trend smanjenja ispovijedi u Europi o. Gavrić, dodajući kako su npr. u Međugorju ispovijedi važan dio hodočasničkog hoda.

– Ljudi dolaze iz cijeloga svijeta i bez obzira na njihove vjerničke potrebe i navike, ispovjednička su im vrata svima otvorena. Jedan mi je profesor teologije u miru s jednog europskog sveučilišta, koji redovito dolazi ljeti na odmor u Hrvatsku, rekao da nekoliko posljednjih godina uvijek ode i u Međugorje, na ispovijed.

U Međugorju je doživio ljepotu individualne ispovijedi. A desetljećima se prije nije ispovijedao – kaže on.

– Ispovijed čovjeku može promijeniti život. Koliko li je samo osoba zaplakalo u ispovjedaonici. I proteklih sam dana to doživio, suze poteku. Nije se to dogodilo voljom svećenika u ispovjedaonici, nego zahvatom Božjim.

Svećenici su pritom tek Božje oruđe koji svojom vjerodostojnošću mogu biti kvalitetni posrednici, poticatelji i nadahnitelji, kako u ispovjedaonici, tako i izvan nje. Razumljivo je da je čovjeku nelagodno pred svećenikom izreći svoje grijehe, posebno kada se na ispovijed nije išlo mjesecima, godinama, desetljećima. Ali čudesan je to sakrament – kaže o. Gavrić.     

>> Papin izaslanik Henryk Hoser: U Međugorju ljudi taže žeđ za Bogom

>> Život s krvavim stigmama

Ključne riječi

Komentara 6

Avatar Parousia
Parousia
02:28 19.04.2017.

Ajde hvala Bogu,jos jedna dobra vijest,trebali bi se malo cesce ispovijedat da se priblizimo Ocu,pokajmo se za svoje grijehe,jel za dragoga Oca nikad nije kasno,ali nazalost toliko nevjernika ima na ovome svijetu,a mi smo ti koji se moramo pobrinuti jedni za druge,kako nam bi bilo dobro,ljubimo bliznjega svoga kao samoga sebe.

Avatar Ante-Portas
Ante-Portas
01:04 19.04.2017.

Zaključak, sve više Hrvata griješi.

DU
Deleted user
07:40 19.04.2017.

Da li se Bozo ispovjedio za laz kod javnog biljeznika? Lagati je grijeh.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije