SRIJEDA
19. studenog
Postoji Vukovar kojega ovih dana nije bilo na naslovnim stranicama. Nijem, sam i ostavljen. Onaj koji ne sudjeluje u diobi obljetničke pozornosti. Taj Vukovar uglavnom ne govori, jer je mrtav, jer je mrtav bez pokopa, jer kao žrtva nije dobio zadovoljštinu niti će je ikada dobiti, jer je nemoćan pred krvnicima koji i dan-danas nekažnjeni šeću njegovim ulicama, jer je zaboravljen, jer je nezbrinut, bez posla i budućnosti, prisiljen na selidbu u druge hrvatske krajeve ili u inozemstvo. Na obljetnicu svoga pada nije bio istican pred kamerama na svojim ulicama, većinom je ostao u svojoj samoći, nijemosti i napuštenosti. Tamo jesu bili i časni branitelji, ali glavni su opet bili političari.
Oni su uvijek ondje gdje treba pokazati hinjenu brigu za žrtvu, osjećaj za stradale, za one koji su najviše pridonijli obrani domovine. Ali nema ih kad treba izliječiti njihove rane, obnoviti srušeno, vratiti u ratu izgubljeno, spriječiti odlazak, radnim mjestima potaknuti povratak, zadovoljenjem pravde olakšati grozote uspomena i gubitaka. Vukovar je najparadoksalniji nacionalni fenomen koji je ikad postojao. Kad bi tko sa strane promatrao tu bitku političara za poistovjećenje s njegovom žrtvom, to udvaranje gradu stradalniku, tu strepnju da bi na obljetnicu zbog nečega mogli biti marginalizirani, poniženi ili osramoćeni, mogao bi pomisliti kako je bar donekle takva i skrb za herojski grad. A onda čitaš o rekordnoj nezaposlenosti, o rekordnom broju mladih među nezaposlenima, o sve više praznih kuća koje ljudi napuštaju u potrazi za poslom, o silovanima i mučenima koji svoje silovatelje i mučitelje sreću na gradskim ulicama, o nepodnesenim optužnicama i sramotnim presudama. Zašto je Josipoviću, Milanoviću i drugima jako stalo do toga da se na obljetnicu pada pojave baš u takvom gradu?
Zato što ih na taj dan nitko neće pitati zašto ništa nisu učinili za Vukovar pa da bi neki politički kapital mogli izgubiti, ali misle kako pojavom u najherojskijem i najstradalijem gradu neki politički kapital mogu dobiti. Zato je zapravo svake godine (i prije Josipovića i Milanovića, a zacijelo će tako biti i dugo poslije njih) obljetnica pada prigoda da se oda počast Vukovaru ali i da novinari naprave bilancu nebrige za taj grad u onih koji tu obljetnicu nastoje što više uporabiti. I ove je godine u početku bilo više kolona koje su se ubrzo stopile u jednu, no postoji i kolona boli koje tamo nije bilo, koja nema što obilježavati za javnost nego nose grči u sebi. Tu su kolonu oni koji toj javnosti daju pečat i koji odlučuju o sudbini zemlje, pa, dakle, i Vukovara iznevjerili i izdali. Sva očajna, tresući se kao da tamo gdje se skupljaju politički bodovi i ne pripada, na vukovarske ulice iz svoga je grča izišla jedna žena, nosila je sliku muža kojeg je, govorila je pred kamerama u suzama, pregazio tenk JNA na kojem je bila velika zvijezda petokraka. Ona petokraka koju voli Josipović i s kojom je u srcu nedavno u Moskvi umro nekažnjeni ratni zločinac Veljko Kadijević koji je taj tenk poslao.
SUBOTA
15. studenog
S braniteljima umilno i – licemjerno
Slavko Goldstein, savjetnik premijera Milanovića, izjavio je za španjolski El Pais da je on jugoslavenski pisac. Prvo bi trebalo ustanoviti je li uopće i kakav je pisac. Romanopisac - nije, dramatičar - nije, pjesnik - nije... Pisao je neke povijesne knjige, ali ni povjesničar nije, jer netko tko ima samo neku bijednu srednju školu ne može biti povjesničar. Prema tome, za Hrvatsku je prije dobitak nego gubitak njegovo uostalom odavno poznato jugoslavensko autorsko opredjeljenje. Uz vijest o njegovoj izjavi za španjolski list spominje se i kako mu sin Ivo Goldstein, hrvatski veleposlanik u Parizu, također Milanovićev miljenik, na zidu u veleposlanstvu drži Titovu sliku. Stajališta Goldsteinovih nisu iznenađenje, no kakav je to licemjer Milanović koji se susreće s Gotovinom i umiljato se obraća braniteljima s jedne strane a s druge se okružuje kadrom koji zastupa ideje kao i agresor u borbi protiv kojeg su branitelji ginuli?
NEDJELJA
16. studenog
Nadnaravna sposobnost premijerova brata
Smijenjeni ministar Slavko Linić i ravnateljica Hrvatskog državnog arhiva Vlatka Lemić optužuju Krešimira Milanovića da je lobirao za neke tvrtke u rješavanju poreznog duga i dobivanju poslova od državnih institucija. Braneći se, Milanović među ostalim kaže: “Ja živim od 4000 kuna mjesečno, a ljudi misle da imam milijune”. U lipnju ove godine Dubrovački dnevnik.hr je pisao kako je Milanovićeva tvrtka Modestus, i to samo nekoliko mjeseci pošto je osnovana, u Dubrovniku kupila iznimno vrijedno zemljište za milijun i 750 tisuća eura. Zemljište je kupljeno zajmom od tri milijuna i 250.000 eura dobivenim od Nove ljubljanske banke, zbog koje je Hrvatska sa Slovenijom u teškom sporu oko duga te banke hrvatskim štedišama. Nema što, vrlo patriotski potez! I nadnaravna sposobnost s kojom se uz preživljavanje sa 4000 kuna uzimaju milijunski zajmovi u eurima. I za taj patriotizam i za to čarobiranje s Novom ljubljanskom bankom ne može se biti bilo tko, pa radi razumijevanja slučaja recimo - Krešimir Milanović je premijerov brat.
PONEDJELJAK
17. studenog
Sustavno ljevičarsko raseljavanje Hrvata
“Švedskoj trebaju radnici - od pekatra do stomatologa”. To je danas glavni naslov u “Večernjaku”, i nije prvi put da hrvatski mediji obavještavaju nezaposlene u kojoj europskoj ili izvaneuropskoj zemlji mogu do posla u ovoj ili onoj struci. Pa mi je palo na pamet - zašto bi samo mediji brinuli o poslu za građane izvan Hrvatske? Zašto, recimo, Ivo Josipović za skore predsjedničke i Zoran Milanović za nešto kasnije parlamentarne izbore ne bi kao najvažniju svoju državničku zadaću imali zadovoljavanje potreba za radnicima u Njemačkoj, Francuskoj, V. Britaniji, Švedskoj, Austriji, Kanadi, Australiji i drugdje? Recimo, Ivo Josipović bi svoju novu pravednost mogao protegnuti na sustavno ljevičarsko raseljavanje Hrvata, a Zoran Milanović bi na tragu te pravednosti za idući mandat mogao obećati kako će rasteretiti Hrvatsku za sto tisuća ljudi koji će naći posao u inozemstvu. Plan 21 za nestanak nacije u 21. stoljeću.
UTORAK
18. studenog
Četnička propaganda “hrvatskih navijača”
Čitam i slušam komentare o divljanju “hrvatskih navijača” u Milanu na utakmici Italija-Hrvatska, i nitko da pođe tragom koji možda jedini vodi do istine. Riječi “hrvatski navijači” stavio sam među navodne znakove ne samo zato što je možda posrijedi šačica ekstremista i huligana koji ne zaslužuju ni pridjev “hrvatski” ni imenicu “navijači”, nego što možda uopće nisu navijači hrvatske reprezentacije a možda nisu ni - Hrvati. Imamo li mi policiju i tajne službe koje imaju volje i sposobnosti otkriti da je - ako je - riječ o provokatorima koji po stadionima, i to najradije u inozemstvu, prvo pale, pa slave vukovarske branitelje i žrtve, pa slave ustaše, računajući na neizbježne posljedice - na blaćenje i Vukovara, i branitelja, i Hrvatske te na teške sankcije? Tko je uvijek imao taj cilj? Velikosrpska, četnička propaganda. Ne znam koji bi Hrvat bio toliko glup pa da to ne shvaća te da sudjeluje u tom zlu.
ČETVRTAK
20. studenog
Srbijanske politike - tzv. luđačka i pritajena
Na obljetnicu pada Vukovara Vojislav Šešelj je svojim četnicima čestitao “dan oslobođenja srpskog Vukovara”. To se moglo i očekivati, kao i da Ivici Dačiću izleti izjava kako je strateški cilj Srbije izlaz na more. Ono što vladajućim političarima kadšto samo izleti, Šešelj ne krije. Miloševićevac Dačić, negdašnji šešeljevci Vučić i Nikolić te sam Šešelj bili su u agresiji na Hrvatsku jedno. Šešelj je bar dosljedan. Vučić, Dačić i Nikolić nisu više što su bili u ratno vrijeme, ali nijednu posljedicu rata ne žele prihvatiti - niti su vratili pokradeno, niti otkrili gdje su nestali Hrvati, niti vraćaju okupirani teritorij, niti su spremni na ratnu odštetu, niti su odrekli moguće nove agresije radi izlaza na more... Dakle, Srbija vodi dvije šešeljovske politike - jedna je navodno luđačka, druga je pritajena.
PETAK
21. Studenog
Traženje crvene niti preuzima biskup Uzinić
Hrvatski ljevičari i liberali, mahom ateisti, prvo su prisvojili papu Franju - treba još samo malo pa da ga tumače ne po Bibliji nego po Komunističkom manifestu. Sada prelaze na diferencijaciju u hrvatskom svećenstvu, a sve im je draži dubrovački biskup Mato Uzinić. Hvale ga zbog govora u Vukovaru, u kojem je svjetonazorski bio isto što i Ivo Josipović, pa se može očekivati da uskoro u nekoj prigodi na mitru stavi našem predsjedniku tako omiljenu petokraku. Još više ga hvale što nije dopustio da se u biskupskim prostorijama u Dubrovniku promovira razorna knjiga bivšeg komunista Zdravka Tomca o Ivi Josipoviću. Sudeći, dakle, po pohvalama koje dobiva od ljevičara hrvatsku je povijest punu ideoloških okuka obogatio još jednom: traženje crvene niti na koje je Tomac potrošio najbolje godine svoga života u svojim najboljim godinama preuzima biskup Mato Uzinić.
>> General Gotovina nikome ništa ne duguje, pa ni HDZ-u ni njegovoj kandidatkinji
Najbolje se ponijela Kolinda i HDZ , bez ikakve pompe sa narodom sa zrtvama i braniteljima .