U iščekivanju Brežnjevljeva posjeta Tito je početkom rujna bio spreman na akciju. Upozoren od generala Ivana Miškovića Brka, svog savjetnika za sigurnost, na “frakcionašku a i neprijateljsku aktivnost koja iz Beograda /preko Gojka Nikoliša/ ide ka SR Hrvatskoj”, još uvijek nije bio uvjeren da će Brežnjevljev posjet poboljšati odnose sa SSSR-om. Na kraju razgovora s predstavnicima dalmatinskih općina, u Splitu 1. rujna, Tito je rekao kako ne očekuje da Rusi žele razgovore o gospodarskim pitanjima: “Oni će po partijskoj liniji, a ako ćemo samo po partijskoj liniji mi ćemo se grdno posvadjati.” Čak je povlađivao hrvatskom vodstvu oko osjetljivih pitanja, sve u nadi da će Brežnjevu predstaviti jedinstvenu frontu u Jugoslaviji. Rekao je da je sve zadovoljniji jedinstvom između hrvatskog sjevera i juga: “Ta nehomogenost u Dalmaciji bila je poznata odavnina [sic], od Austrougarske još, pa poslije se pokušavalo preko opet da se tu Dalmacija odvaja od ostalog dijela Hrvatske itd. E sada ja vidim ne samo homogenost medju vama, nego homogenost više i sa onim dijelom kontinentalnim, unutrašnjim dijelom Hrvatske. Zato je meni ovaj put veoma važan. To povezivanje znači jako mnogo.“
Ipak, glavni cilj Titova opreznog hrvatskog putovanja, usmjerenog k industrijskom i nacionalno homogenom sjeveru, s početkom u zagrebačkoj “Prvomajskoj”, bio je u pokušaju mobiliziranja radnika protiv “medjurepubličkih trzavica” i “atomizacije naših republika”. No, što je putovanje poodmaklo, sve više je polemizirao, doduše vrlo nekonzistentno, protiv tobožnjeg nacionalnog sukoba u Hrvatskoj, te ujedno tražio oštre mjere protiv “klasnog protivnika”. Doduše, 10. rujna, u Koprivnici je rekao kako je teza o velikom sukobu između naroda u Hrvatskoj “naduvana”, premda ima pojedinaca koji tu “rovare”, a oni će “morati okusiti nedemokratske mjere”. U Varaždinu, istog dana, najavio je potrebu partijske čistke raznih “tuđih elemenata”. Po običaju, napadao je intelektualce i profesore, koji “idu vrlo često van, razumije se oni su prozapadno orijentisani, oni vani drže nekoliko predavanja, dobiju po 10-15 hiljada dolara za to predavanje, a ovdje mu plata teče. I ostane vani po par mjeseci. A mi ga ovdje plaćamo. Sve to lijepo kod nas u tom demokratskom sistemu. E taj demokratski sistem ćemo mi malo ošlifovati socijalistički da bude (Aplauz) a ne ovaj...”
Dva aspekta Titove poruke – koncilijantnost i prijetnje represijom – bile su posve jasne u njegovoj televiziranoj zdravici hrvatskom političkom vodstvu, u zagrebačkom Hotelu Esplanade, 14. rujna. Nakon što je naglasio kako su “zaista apsurdne kojekakve priče o Hrvatskoj – o tome da nema jedinstva, da narod drugačije misli, o tome da tu postoji i cvate veliki šovinizam, itd.”, ipak je napao “nepoštenu inteligenciju” i upozorio “da svuda u Jugoslaviji ima takvih koji gledaju ka Zapadu”. Obećao je da jugoslavenska demokracija, koja nije formalna, “ne može biti demokratija i za onoga koji je protiv našeg sistema”. Bio je posve spreman za susret s Brežnjevom.
Za posjeta sovjetske partijske delegacije, na sastancima što su održani u Beogradu i Karađorđevu, Tito je uspostavio visok stupanj razumijevanja s Brežnjevom, premda sovjetska strana nije bila sklona jugoslavenskim stavovima, barem ne onako kako ih je predstavio savezni sekretar Mirko Tepavac. Razumijevanje s Brežnjevom očito je postignuto za Titova nepredviđenog i vrlo dugog razgovora u četiri oka što je obavljen odmah nakon dolaska delegacije 22. rujna. Ne postoji nikakva jugoslavenska bilješka o tom razgovoru, premda ga je Tito kasnije predstavljao izuzetno uspješnim. Naknadno je Mićunović u svojim uspomenama (1984.) zapisao kako je ono “što smo sjutradan na sastanku sa sovjetskom delegacijom slušali, uvjerilo nas je da su glavni cilj i glavna sadržina toga sastanka bila uvjeravanja Brežnjeva da Sovjetski Savez nema niti je ikada imao namjeru da upotrijebi silu protiv Jugoslavije”.
Za prvog sastanka delegacija, 23. rujna u Beogradu, Brežnjev je u svom uvodnom izlaganju rekao: “Prije svega, izmedju nas postoji davno prijateljstvo. Nismo se posvadjali, nismo se popsovali”, čemu je Tito dodao: “Nismo se ni potukli”. Brežnjev je vrlo pomirljivo zaključio da unatoč razlikama, različitim putovima izgradnje socijalizma i različitim metodama i mišljenjima, ništa od toga ne smije biti povod za razdor, posebno u uvjetima “normalnih” međudržavnih odnosa (“Na državnoj liniji znači ničeg naročitog nema što bi bilo predmet nekih razdora ili nesuglasica”).
Brežnjev je, na svoj način, bio živahan, čak duhovit sugovornik. Tvrdio je da ne razumije narav nesuglasica s Jugoslavenima. Naglasio je da postoje snage koje žele pokvarene odnose, “ja sam uveren da te snage aktivno rade i kod nas, a možda je ovde [u Jugoslaviji] za to nešto pogodnija sredina”. Ironizirao je jugoslavensku ideologiju (“Niko ne osporava da je Jugoslavija izabrala nekakav svoj put, ne znam kako da ga nazovem – ne mogu da se setim – samoupravljanje. Mi to ne diskutujemo, ne proučavamo.”) Naveo je da su pojedinci što se bave nejasnim teoretskim radom ponekad ljuti na jugoslavenske novotarije (“to nije sigurno zabranjeno”), ali nijedan od sovjetskih partijskih funkcionara, nijedan od članova Politbiroa nije kritizirao jugoslavensku ideologiju, “mada ja lično imam neka zapažanja”. Nijekao je svaku važnost informbiroovskih izbjeglica, njih 300, te se držao sovjetskog tumačenja o štetnom učinku jugoslavenskog tiska. Posebno se uzbudio kad se osvrnuo na tvrdnje kako SSSR želi napasti Jugoslaviju: “Do mene je došao glas da u Jugoslaviji, medju stanovništvom, neke snage nastoje da rašire osećanje straha od Sovjetskog Saveza. (lupa rukom o sto) Ja nisam bio nikada uzbudjeniji nego onda kada sam čuo da u Jugoslaviji misle da Sovjetski Savez misli da napadne na Jugoslaviju. To široko šeta po vašoj zemlji. Ko to može da rastura? (lupa rukom o sto) Ja ne mislim da to može raditi rukovodstvo. Ja u ime čitavog naroda kažem da takva zamisao kod nekog od nas ne može postojati.”
Sa svoje strane, Tito je idućeg dana, 24. rujna, na razgovorima između delegacija u Karađorđevu, priznao da u Jugoslaviji ima “konflikata”, ali “govoriti o nekakvoj dezintegraciji je najveća glupost”. Dopustio je da su “razni neprijatelji socijalističkog sistema digli [...] glave i oni su uzeli nacionalizam i šovinizam za osnovnu bazu za svoje napade”, ali nije istina “da sam samo ja taj koji držim sve skupa”. Uglavnom, Tito je bio mnogo više naklonjen sovjetskoj strani nego većina jugoslavenske delegacije, posebno Mirko Tepavac, kojega su Rusi uzeli na nišan jer je inzistirao da zaštita jugoslavenskog suvereniteta uđe u zajedničku izjavu. Na njega je Brežnjev nasrnuo oštrim tonom (“Vi idete i suviše daleko! Kako možete vi meni da diktirate takve stvari? Zar vi sumnjate u moj odnos prema suverenitetu Jugoslavije? Onda bi Tito mogao da mi kaže da odmah idem kući...”), a K. F. Katušev, sekretar CK KPSS, optužio je Tepavca da “dovodi u sumnju naše zajedničke dokumente”. Kad je Tepavac otvoreno rekao kako “marksizam-lenjinizam” ne može u tekstu zamijeniti termin “suverenitet”, “jer Jugoslavija nije članica Varšavskog ugovora”, sovjetski ga je ambasador V. I. Stepakov optužio da “jedini ima subjektivan prilaz”. Katušev je ironično primijetio: “Ne prolazi marksizam-lenjinizam... u MID-u”, tj. u Tepavčevu ministarstvu inozemnih poslova. Tepavac je uspio samo utoliko što je formula “poverenje dveju suverenih država”, SSSR-a i Jugoslavije, ušla u tekst. Savezni sekretar je bio posve svjestan kako jaz između SSSR-a i Jugoslavije nije uklonjen. Protuzapadne izjave Brežnjeva jugoslavenskim liderima potvrđivale su dogmatsko ozračje susreta: “Francuska, Zapadna Nemačka i lager i jesu jedine zemlje koje u Evropi nešto znače. Sve ove razne Belgije, Holandije itd. nemaju praktično značaja, nemaju vojsku, nemaju ništa. [...] Engleska je govno. Ona samo zna da se drži za rep Amerikanaca.” To Titu očito nije smetalo.
Tito je već od završnih sastanaka s Rusima stvarao svoje tumačenje rezultata susreta. Njegova protuamerička i protuzapadna zdravica u Karađorđevu (“Zapad, buržoaske države, zapadne države one se staraju sve vreme da nas nekako drže na odstojanju”) bila je znak popuštanja Moskvi. Što je mnogo važnije, Tito je počeo davati nekritičke ocjene Brežnjevljevih nakana, često u suprotnosti s tijekom razgovora. Tako je na proširenoj sjednici IB Predsjedništva SKJ na Brijunima, 3. listopada, tvrdio da je Brežnjev zagovarao raspuštanje blokova (“Već sam prije spomenuo da je Brežnjev kao prvu stvar postavio pitanje likvidacije blokova. To je jedna krupna stvar. Nikada do sada to oni nisu govorili.”), što je izbačeno iz zajedničke izjave upravo na nagovor Brežnjeva. Tito je također uljepšavao raspravu oko jugoslavenske suverenosti (“Mi nismo bili prvi koji smo postavili pitanje suvereniteta. [...] Istina, posle u razgovorima bilo je dosta teških diskusija. [...] On se složio po pitanju nezavisnosti i suvereniteta Jugoslavije”). Čak je tvrdio da je Brežnjev promijenio mišljenje o nesvrstanosti (“Ovo je bio prvi put da je on [Brežnjev] izrazio izvesno priznanje nesvrstanosti Jugoslavije, i uz Jugoslaviju, nesvrstanima”). Tito je bio uvjeren da je došlo do promjene sovjetske vanjske politike. No, očito je mislio da tu promjenu, gotovo epifaniju, mora zakapariti vlastitim konzervativnim ulogom.
Tijekom vojne vježbe “Sloboda 71”, održane u slunjsko-karlovačkom području od 2. do 9. listopada, Tito se, na primanju u Dubovcu 5. listopada, obratio delegaciji Udruženja rezervnih vojnih starješina Jugoslavije. Bio je oduševljen rezultatima Brežnjevljeva posjeta, a vojno je slušateljstvo želio uvjeriti da više neće biti sovjetskih pritisaka. Po njemu, Brežnjev je bio zaveden “raznim vijestima koje je dobivao iz naših gradova, a naročito iz Beograda itd.”, ali, dodao je, “Dokle god imam vojsku ja se ne bojim ničega. Samo ne bih htio da dodje do toga da je moraš upotrebiti.” Nastavio je u istom tonu: “I evo došao je. I moram da kažem da sam ja zadovoljan sa tim razgovorima koje smo imali. Jasno je da se o tome ne zna šta su oni sve htjeli. Ali mi smo nezavisna zemlja, mi čvrsto stojimo na našim pozicijama, čvrsto stojimo na našem kursu unutrašnje razvitka socijalizma, čvrsto stojimo na liniji nesvrstanosti. Jednom riječju od toga ne odstupamo i to je bilo ono što su oni morali priznati.” Tito je zaključio:
“Ovaj sastanak i posjeta je donijela izvjesno smirivanje. Ne samo u našoj zemlji gdje su ipak ljudi bili malo zabrinuti, jer je vani štampa stalno grmila o manevrima tamo. Ja sam rekao Brežnjevu, i to je bilo baš u zdravici na Karadjordjevu, reko ja o tim vašim manevrima ne razmišljam mnogo o njima, mene oni mnogo ne nerviraju, niti sam se s time bavio šta ti manevri znače. Kad imate tamo vojsku jasno da ćete je vježbati. Rekoh, mi ćemo imati sada manevre isto pa da ne bi se i vi nervirali i oni na Zapadu, mi smo postavili uzduž Jugoslavije zonu manevara tako da nam ne može niko prebaciti ništa. On se smijao tim stvarima. [...] Smirivanje je došlo u zemlji, a boga mi su ne loši komentari vani, većina komentara je vani dobra. Pozitivni su komentari vani: Jugoslavija nije ništa dala, na protiv potvrdjeno je ono što je bilo već prije. Jednom riječju Jugoslavija je ostala ono što je bila i sa svojom spoljnom i unutrašnjom politikom.”
Na svijetu nema boljeg DP-uređenja od \"solidnog socijalizma\" kojega financira \"solidni kapitalizam\".