Vladimir Šeks tog 25. lipnja 1991. imao je jednu od glavnih uloga u pripremi potpunog i konačnog odcjepljenja Hrvatske od Jugoslavije.
Bio je predsjednik Ustavne komisije i višestranačke radne skupine koje su pripremale strateške zakone i deklaracije. Zapelo je jer se SDP Ivice Račana (tada se stranka zvala Stranka demokratskih promjena) suprotstavio planu HDZ-a.
Pod dojmom snage JNA
Predložili su da se Hrvatska proglasi suverenom i samostalnom državom i da se pokrene postupak razdruživanja, ali imali su i “kvaku 22” – da se istovremeno pokrene i postupak udruživanja u novi savez jugoslavenskih republika. Odbio sam taj amandman s obrazloženjem da mi nakon 70 godina definitivno izlazimo iz Jugoslavije pa nećemo sada ponovno ulaziti u novu. Ta odredba Ivice Račana bila je tako intonirana da Hrvatska zajedno s odlukom o razdruživanju, ne da može nego mora, pokrenuti postupak udruživanja.
A to bi u biti bilo osnivanje treće Jugoslavije?
To bi bilo stvaranje ustavnog temelja za uspostavu nove Jugoslavije. Jer ta bi odredba bila imperativne naravi, moralo bi se ući u novi savez.
Koji je tada bio motiv Ivice Račana da ide s ovakvom odredbom, strah zbog odcjepljenja i posljedica?
Nevjerica u naše hrvatske snage, u predsjednika Franju Tuđmana i HDZ. Procjenjivao je da su međunarodne silnice stvarale prejak otpor tome da se Hrvatska odcijepi. Bili su i pod dojmom snage Srbije i JNA. Račan i SDP su se stoga odlučili za nekakvu oklijevajuću opciju.
Jeste li tada u “offu” razgovarali s Račanom i SDP-ovcima o njihovim motivima?
Ne jer tih dana još nije bilo “offova”. Na sastanku skupine prije glasanja Račan, Ivan Matija i ostali SDP-ovci objasnili su da će biti protiv i naveli razloge – nemamo potporu Europe ni svijeta. Učinimo li to, bit će to ocijenjeno kao jednostrani akt odcjepljenja, Hrvatska neće biti prihvaćena ni priznata i stoga su oni bili za očuvanje jugookvira. U Saboru, pred tada 365 zastupnika, moja je komisija pripremila dokumente o suverenosti i nezavisnosti. Javio se Račan. Iznio je njihov prijedlog naglašavajući da je “savez samostalnih država onaj oblik rješenja jugoslavenske državne krize koji je za većinu republika prihvatljiv, a u interesu je hrvatskog naroda i državni interes RH”. Jedan dio zastupnika SDP-a i Socijalista Ž. Mažara demonstrativno je napustio sabornicu. Njih 49 ostalo je na glasanju i 48 ih je glasalo protiv. Za nezavisnost RH glasao je samo jedan zastupnik SDP-a – Marko Vlašić Čiče iz Čare na Korčuli.
SDP se krivo “kladio”
Iz perspektive sadašnjih hrvatskih političara danas zvuči nevjerojatno da je Tuđman, uza sva protivljenja iz svijeta, ipak išao do kraja?
Tuđman je strateški fenomenalno procijenio prilike. Amerikanci su bili zabavljeni Pustinjskom olujom, što se tiče Europe, Tuđman je procijenio da je to sterilna i jalova politička ekipa u kojoj je Njemačka vrlo bojažljivo zagovarala da ipak dođe do demokratskog razlaza SFRJ uz brojne “ali”. Velika Britanija bila je jako protiv, a francuski predsjednik Mitterrand otvoreno je protežirao Srbiju, a na Hrvatsku je gledao kao na poraženu snagu iz Prvog i Drugog svjetskog rata. Tuđman je svojom taktikom, a svjedoči o tome Hrvoje Šarinić, nadmudrio sve te velike europske i svjetske državnike. Vjerovao je da SAD i jalova Europa neće učiniti ništa i da je to ključni trenutak da se odmah krene u nezavisnost jer se ta šansa više neće ponoviti. Skupina političara, među kojima sam bio i ja, smatrala je da se moramo spremati za rat jer će do njega doći, a Tuđman je davao umirujuće izjave da rata neće biti. Mislim da je dobro znao s kime ima posla, ali je to govorio kako bi svijet i Europa lakše “progutali” hrvatsku nezavisnost. Te njegove projekcije bile su miljama ispred onih u koje je vjerovao SDP koji se 25. lipnja 1991. krivo “kladio” i nije sudjelovao u povijesnom činu hrvatske državnosti.
>>Josipović: Titovu bistu koju je Tuđman stavio i Mesić i ja smo zadržali
>>Na Jarunu otkrivena spomen-ploča Franji Tuđmanu
Apsurdno je da je Ivo Josipović postao predsjednikom slobodne Hrvatske čiju slobodu i neovisnost nije želio.