Odgovorom talijanskog ministra vanjskih poslova Franca Frattinija našem
predsjedniku Stjepanu Mesiću u povodu njegova intervjua tršćanskom Il
Piccolu, u kojem su spominjane fojbe, stara je hrvatska tema o
anti/fašizmu ponovno vraćena Hrvatskoj. Mesić se u tršćanskom listu
zauzeo za službeni čin pomirbe Hrvatske, Italije i Slovenije glede
zločina počinjenih za rata i poraća u Istri, uz uvjet da se u tome
počasnom pijetetu na istu stranu “ne stave fašizam i oni koji su se
protiv njega borili”.
Frattini je na to, u istom listu, rekao da su fašizam i nacizam
bezuvjetno zlo, ali da su i antifašisti činili zločine. Tim napisima u
talijanskim novinama stara tema nije dobila ništa nova, dosad
nepoznata, no iznova je podsjetila na podrijetlo i korijene mnoštva
hrvatskih sporova, polemika, svađa i nepomirljivih sukoba.
Nazočnost dviju najdominantnijih svjetskih ideologija 20. stoljeća na
hrvatskom su prostoru i u naciji uzrokovale traumatičan lom. Rascjep
nastao prije više od pola stoljeća i danas uzrokuje podjele u hrvatskom
društvu. Iz te stare opreke fašizam-antifašizam generira se većina
trajnih suprotnosti hrvatskog društva. Dok su vladale lijeve fraze,
desne su opreke morale mučati. Najveći dio društva, koji nije sricao
spomenute fraze niti simpatizirao spomenute opreke, mislio je svoje.
Većinska je Hrvatska živjela s ožiljcima ratnih trauma, ali i mimo
ideologija.
Kada se Hrvatska proglasila samostalnom, pouzdanje da će do
neprijateljstva suprotstavljene ideologije nestati pokazala se
iluzijom. Još dok su se “mitinzi istine”, predvođeni bradatim
barjaktarima ispod zastave s četiri ocila, valjali Jugoslavijom,
ovdašnji su ideološki zagriženiji reprezentanti lijeve fraze bili
protiv četnikoidnog fašizma, ali ne i protiv komunizma. Nakon što su
vidjeli da miloševićevski komunizam ruši Jugoslaviju, odrekli su se
takvog komunizma.
Ali im se nije svidjelo ni ono što se zbivalo u Hrvatskoj. Ako su je
naposljetku, suočeni “sa stanjem fakata” i prihvatili kao nužno zlo,
nisu prihvaćali “Tuđmanov nacionalizam”. Ideološki zaguljeniji su svoje
apatridstvo i svoje inozemne stipendije proglasili političkom
imigracijom, a sebe političkim disidentima. Bila im je mrska “Tuđmanova
Hrvatska”. Njihovim ideološkim antipodima, nakon “trećesiječanjske
revolucije”, postao je pak mrskim povratak komunista, a omrznutom
“Račanova Hrvatska”.
U Hrvatskoj nikada nije provedena toliko razvikana “nacionalna
pomirba”. Većinske se Hrvatske ona i ne tiče niti joj je trebala jer
nikada i nije bila posvađenom, niti zatravnjena ideološkim mržnjama.
Pomirba je bila potrebna ideološkim ekstremima, onima koji su ljevije
od pameti i desnije od razuma.
Dok potonji i nemaju javnoga prostora, njihovi antipodi, odnosno
njihovi sljedbenici, koji najvećma taj prostor kontroliraju, ne
pokazuju nikakvu namjeru da ih u taj prostor puste. Desno škrgutanje
izaziva samo jače lijevo likovanje. S ljevice se preporučuje (pa i
određuje) kako će se pisati udžbenici iz najnovije povijesti, da je
Tito veći Hrvat od Tuđmana, da je general Gotovina samo haaški
optuženik, ne dvoji se – da je Zvonko Bušić terorist, da bi trebalo
zabraniti Thompsona, kako se što dobrohotnije odnositi “prema regiji”,
da treba bezuvjetno u EU, a dvoji se – treba li Hrvatska kao nacionalna
država, pa i što je to antifašizam...
U tome ukorijenjenom poimanju neće ništa promijeniti ni talijanski
ministar Frattini. Hrvatske su krajnosti jače i od dobronamjerne
razboritosti.
BIJEDA POLITIKE
