Nakon što ga se godinama predstavljalo i doživljavalo kao hrvatski
problem, Marko Perković, poznat kao Thompson, odnedavno se tretira i
kao bosanski problem. Njegov se najavljeni sarajevski koncert
doživljava gotovo kao prijetnja nekom novom modelu “komšiluka”.
Poslije integriranog novohrvatskog lojalista Rade Leskovca, koji je
dobio priliku da hrvatskog pjevača kao nacionalno ekscesnog izriba na
HTV-u, iz Mostara je Thompsonu stigla poruka tamošnjega efendije Seida
Smajkića da se i on protivi njegovu sarajevskom koncertu. Tako bi se
“bojovniku iz Čavoglava” moglo i u Bosni dogoditi ono što mu se
redovito događa i u Hrvatskoj – da ga dođu slušati samo Hrvati.
Otkad je kao nepoznati hrvatski vojnik snimio glasovite Čavoglave, a
pjesma se pretvorila u svojevrsnu nacionalnu budnicu, mladić iz
Dalmatinske zagore još nije bio dočekivan s takvom oprekom oduševljenja
i mrzovolje kakvim će biti dočekivan svih poratnih godina. U odori
hrvatskog vojnika, s glomaznim thompsonom u ruci, ni krezubi mladić
gromka glasa, ni oni koji su ga u to ratno vrijeme gledali i čuli, tada
nije slutio da će se on poslije prometnuti u simboličnu figuru
hrvatskog poraća. Thompsona se pretvorio u svojevrsnog hrvatskog boga
Janusa.
Za obožavatelje i simpatizere postao je simbol “dana ponosa i slave”, a
za osporavatelje i one koji ga ne podnose, primitivni nacionalist, koji
“ne pjeva, nego reve”. S vremenom, Thompson gotovo da je jednima postao
nacionalnim svecem, a drugima nacionalističkim đavlom. Izrastao iz
tradicionalne patrijarhalne i epske kulture, iz tradicije junačkih
pjesama, seoskih sijela i hrvatstva “gena kamenih”, Thompson je svojim
pjesmama, očito, pobudio dugo zatomljivani i zabranjivani nacionalni
etos. Seosku pastoralu, spomen i teme vjere, doma, Boga, nacionalnog
ponosa i domoljublja Thompsonu su skloni doživjeli, i doživljavaju, kao
razvijanje istinskih nacionalnih vrijednosti. Neskloni, pak, u svemu
tome vide samo nacionalno natražnjaštvo i novohrvatski primitivizam.
Dok mnogi među onima koji slušaju, pa i vole Thompsona, ne mogu
shvatiti, pa ni oprostiti mu, skandaloznu blasfemiju znanu kao
“Jasenovac i Gradiška Stara”, njegovim je kritizerima, koji su ga
proglasili vokalnim “predvodnikom ekstremne desnice”, došla kao krunski
dokaz da ga proglase i ustašoidom.
Spomenutom je dijelu Thompsonove publike neshvatljivo da netko tko
tvrdi da živi kršćanske vrijednosti (pa ne želi niti pjevati u korizmi)
može biti doveden u bilo kakvu vezu s nečim tako čudovišnim. No, u
bitnom je Thompson pjevač nacionalno razočaranog i frustriranog
hrvatstva, Hrvata koji su očekivali da stvaranje Hrvatske neće biti
samo puki pravni i politički čin nego i nacionalni preporod. Thompson
je pjevač njihova ratničkog ponosa i poratnih razočaranja.
S obzirom na to koliko publike hrli na Thompsonove kocerte, da je on
vjerojatno jedini u stanju napuniti Maksimir ili Poljud, očito je da je
puno onih koji u onome što on pjeva nalaze i svoja osjećanja. I dok je
njima važno o čemu on pjeva, njegovim je kritizerima mrsko upravo to.
Pa čak i glazbenim kritičarima, koji se i ne bave nekom njegovom
poetikom i stručnom kritikom. Dojam je da ga se, zapravo, prezire zbog
ideologije.
Kada bi ono što Thompson pjeva njegovim osporavateljima bilo politički
po volji, moguće je da bi zbog svoga gromka i zapravo rockerskoga glasa
bio proglašen našim autentičnim rockerom. Ali kako je nepoćudan, i
dalje će ga se doživljavati kao hrvatski, a sada, eto, i kao bosanski
problem.
BIJEDA POLITIKE
