Nije mi bilo bitno što živim u državi u kojoj vam najprije kažu da smo u posljednjem desetljeću po broju stanovnika izgubili grad veličine Rijeke, da bi vam brže-bolje objasnili kako je to samo statistički privid uvjetovan europskom izračunskom metodologijom. Nije bitno ni to što Sanaderova prva pratilja dva tjedna proslavlja Dan državnosti i kraj pregovora s euroopsjenarima, niti je bitno ni to što smo poklonili Inu, što je u srijedu poginuo Dimnjačar (premda mi je taj prizor sa sajlom ostao trauma iz djetinjstva).
Svi ti veliki razlozi, potezi, povijesni trenuci blijedili su pred zagonetkom osmijeha lijepog i nasmijanog djevojačkog lica koje nas već mjesec dana uporno gleda vapeći za otkrivanjem istine i koje nam govori da bez obzira koliki nas je mali broj, još uvijek nas je dovoljno da od ushita mladosti napravimo potpuni užas. Antonia Bilić nestala je negdje među nama i vjerojatno je, na žalost, nikakvo priznanje pogreške u statistici ne može vratiti. U tom hrvatskom Twin Peaksu, u idiličnom krajoliku s mnogo pritajene zloće, nekako mi u intonaciji glazbene teme iz spomenute serije odzvanja pitanje tko je zapravo ugasio premladi život?
Besmislenim mi se čini dvojba je li sistem zakazao ili ne. Kao da, uostalom, bilo koji sistem obmane i zaštite ne zakazuje već dobrih desetak tisuća godina u obrani pravednih. S koje god strane pogledate, shvatit ćete da smo mi civilizacija koja uzgaja ubojice, silovatelje, prijestupnike i da smo se do iznemoglosti spremni čuditi kada se njihova dijaboličnost napokon uspješno aktivira. Mi ćemo sve dati i u potragu za izmučenim i odbačenim tijelima, ispucavat ćemo brojke i tehničke odlike opreme koji sudjeluju u potrazi, slavit ćemo život postumno, gušeći mu tako i zadnji trag dostojanstva u cinizmu autoopravdanja, ali nećemo učiniti baš ništa da promijenimo formalne paragrafe koji krvnicima otvaraju put do djece.
Čak pet država zaplesalo je u ritmu zlodjela jednog čovjeka, a samo je jedna djevojka na svojoj sudbini morala biti epilog zapleta drame koja se odigravala godinama. Tko je ubio Lauru Palmer, pitali su se David Lynch i Mark Frost. Tko je zapravo ubio Antoniju Bilić, ima rezona pitati se i hrvatska javnost dok s jednako zaslinjenim ustima gleda red Big Brothera, red traženja zvijezda, red vijesti. Antonijin život nije skončan u tom fantomskom kamionu. On je tamo tek izmučen do krajnje konzekvencije. Njezin je kraj zapisan u ravnodušnosti svijeta koji će kult tijela njegovati kroz dijete i teretane, ali ne i kroz elementarni život.
Sve će tek biti puki izlog, inscenacija za van i za druge, koja će i glad mračne strane uvažavati tek kad postane nelagodom u smislu “kaj će ljudi reći“, a “vatru koja hoda s nama“ gasit će samo da se ne poremeti ta malograđanska učahurenost. Sad, čak i da se dogodi čudo i da se djevojčino tijelo pronađe živo i zdravo, život Antonije Bilić više nitko ne može vratiti. On je za nas prekinut svaki put kad je prekinuta potraga ili svaki put kad smo daljinskim upravljačem nakon vijesti promijenili program.
