Srđ je njihov, odlučili su Dubrovčani na “referendumu ni o čemu”, kako je samopouzdano na sam dan održavanja referenduma zaključila Maja Brinar Frenkel, supruga izraelskog investitora apartmanskog naselja s golfištem. Jutarnji list tim je intervjuom, iz kojeg su glavne naglaske prenijeli brojni portali, zaslužio da se barem jedna rupa na Srđu nazove njegovim imenom. Kako je referendumsko pitanje bilo formulirano tako da golfište očito ni za organizatore referenduma nije bilo problematično – iako su im pesticidi bili argument – Brinar Frenkel imala je i zakone logike na svojoj strani pa je s naslovnice dnevnog lista s puno razloga na dan održavanja referenduma samouvjereno mogla poručiti: “Unatoč ishodu referenduma, golf ide!”. Uspjeh referenduma doveo bi u pitanje samo gradnju turističkog naselja, ali i to najdulje na godinu dana, koliko traje referendumski učinak. S obzirom na uloženo, te na to da je apartmansko naselje conditio sine qua non golf-projekta Srđ, tih godinu dana za investitora i nije neki problem. U iscrpljujućoj borbi izraelskog kapitala i dubrovačkih republikanaca nije teško zaključiti tko bi kad-tad pobijedio. Bez obzira na to što je supruga izraelskog investitora svojim javnim istupom sugerirala da se iza organizatora referenduma krije netko moćan pa je propitujući odakle novac aktivistima konstatirala: “Njihova je kampanja bitno skuplja od naše”. Što i ne čudi s obzirom na besplatne usluge ministara hrvatske vlade koji su odradili posao tako da investitor projekta Srđ i nije imao potrebe angažirati PR agencije.
Ne treba dvojiti da je referendum čak i prošao, Vlada bi učinila sve da drugim sredstvima, prije svega Zakonom o strateškim investicijskim projektima, poništi njegove negativne učinke za investitora. Stoga ne treba čuditi što je upravo koautor prvotnog prijedloga tog zakona prvi komentirao rezultate referenduma riječima: “Za cjelokupnu investicijsku klimu u Hrvatskoj bilo bi loše da je prošao referendum koji bi zaustavio investiciju u golf-igrališta na Srđu”. Zašto bi to bilo loše?! Vodeći svjetski mediji uistinu su pratili referendum u Dubrovniku, ali ne s težištem na opredjeljenju za i protiv investicija (a pogotovu ne kapitalizma), nego s naglaskom na trećem referendumu od hrvatskog osamostaljenja, mogućoj promjeni vizure Dubrovnika i njegovih zidina kao jadranskog bisera, te mogućem produljenju sezone u nezaposlenošću pogođenom gospodarstvu. Međutim, istup ministra turizma, koji odražava i vladino stajalište, govori da stav lokalne zajednice ionako nije bio važan. Ako bi samo određeni rezultat demokratskog procesa bio “loš”, to govori koliko je ova vlada demokratska. Stoga su i predložili zakon o strateškim investicijama koji obezvređuje svako pa i referendumsko izjašnjavanje lokalne zajednice, iako su izbore dobili i na zagovaranju decentralizacije. Referendumi u Dubrovniku i Fužinama dokaz su da je svaki lokalni referendum u nas “referendum ni o čemu”. Dok bi na državnoj razini jednaki broj birača koji je izašao u Dubrovniku mogao mijenjati i Ustav, na lokalnoj razini ne mogu odlučiti ni o čemu ako ne izađe 50 posto plus jedan birač, što je očito nemoguće ostvariti jer se i glasovi nezainteresiranih pribrajaju onima koji su protiv referendumskog pitanja. Dvogodišnja neusklađenost Zakona o referendumu s Ustavom očito čeka neka bolja “investicijska vremena”, možda pobjedu Milana Bandića ili vlast koja se ne boji demokracije.
