Nakon Mesića, eto i Cvitana među osamljenim borcima protiv nepravde u
Hrvatskoj. Priznaje li to vlast predaju? Zar je ona doista samo glava
kojom upravlja vrat kojeg nitko ne može kontrolirati? Znači li to da su
ih nadjačale mafija, korupcija, klijentelizam koji su se ugnijezdili i
udomaćili u svim porama gospodarskog i političkog života?
Ni deset dana nakon što se predsjednik Mesić javno požalio da se osjeća
posve osamljenim u svojoj borbi protiv korupcije – jer već osam godina
uzaludno ponavlja svoju rečenicu da 'institucije trebaju raditi svoj
posao’ – pridružio mu se i Dinko Cvitan, ravnatelj Ureda za suzbijanje
korupcije i organiziranog kriminala. Pred Nacionalnim vijećem za
praćenje borbe protiv korupcije priznao je da se u biti osjeća
osamljenim u svojoj borbi jer, kako kaže, 'izostaje sinergija svih
institucija’.
Mesić je svojom prepoznatljivom rečenicom nekima poslužio za
ismijavanje, jer oni koji ga ne vole u njegovoj izreci ne vide ništa
doli frazu kojom kupuje alibi za sebe i vlastitu neefikasnost. Drugi
možda razumiju njegovu nemoć, ali nisu zato manje razočarani što nakon
osam godina na Pantovčaku predsjednik države javno priznaje da ne može
učiniti ništa, jer ga nitko ne sluša, a pitanja koja postavlja ne
dobivaju čak ni reda radi odgovore.
Izjave dvojice ljudi koji predstavljaju upravo institucije koje bi
trebale pridonijeti sigurnosti i stabilnosti te države nisu samo tužne,
jer govore o njihovom osobnom neuspjehu, već su i vrlo opasne. Jer kada
to kažu Mesić i Cvitan, onda se ne radi o osobnom razočaranju 'Iks
Ipsilona’, koji se u životu susreće s birokracijom i neefikasnim
institucijama.
Nije to žalopojka građanina Pokornog koji se ispuše u lokalnom kafiću
ili u svoja četiri zida, jer mu obijanje vrata postaje neželjeni stil
života. Radi se o ljudima koji u očima građana predstavljaju utjecaj i
moć, oni su ti koji bi trebali rješavati probleme, a ne nabrajati
zapreke za njihovo rješavanje. Radi se o onima koji bi trebali biti
jamstvo da država funkcionira i da se kriminal sankcionira.
Ako njih dvojica 'plaču’, što tek mogu očekivati drugi, kojima je takva
moć nedostižna? Tko onda odgovara za državu? Je li doista moguće da se
premijer, državni odvjetnik, svi mogući i nemogući uredi i ministarstva
ogluše na pitanja i zahtjeve predsjednika države kada traži da se
raščiste sporni slučajevi, utvrdi istina oko javnih natječaja,
sankcionira organizirani kriminal? Ako je tako, onda je Mesić samo još
jedan građanin Pokorni, koji isto tako može govoriti i u lokalnom
kafiću i s penzionerima na Zrinjevcu.
A da ne bi bilo tako, Mesić bi pred javnost trebao izaći s popisom
svojih zahtjeva i imenima onih koji su se na njih oglušili, do
predsjednika Vlade ako treba. Zašto ne raskrinka one koji ne rade svoj
posao i time se osigura protiv osamljenosti, jer bi na svojoj strani
imao hrvatsku javnost koja želi da ova država konačno potraži put iz
žabokrečine u kojoj tavori? Je li to zato što je i sam umrežen u
kojekakve kombinacije pa su mu ruke vezane? Ili se boji da bi konkretno
imenovanje krivaca otvorilo frontu protiv njega? Ili je i on naprosto
postao samo još jedna institucija koja, bez obzira na razloge, ne radi
svoj posao?
Što god bio razlog, Mesić mora znati da ni godine objašnjavanja o
nemoći njegovih ovlasti nisu umanjile tradicionalni respekt koji
hrvatski građani gaje prema instituciji predsjednika države. Oni od
njega očekuju akciju i reakciju na sve što nije dobro. Ne sporadičnu,
već kontinuiranu, žestoku i hrabru. Na Mesiću je da građane ne
razočara, ne u sebe, nego u još jednu instituciju. Na njemu je da
sačuva poštovanje prema sljedećim predsjedničkim izborima. Ako to ne
uspije, čemu će uopće oni služiti? I čemu je služila zakletva koju je
dao građanima?
MAGAREĆA KLUPA
I Mesić kao građanin Pokorni
