Priznajem, osjećaji su mi pomiješani dok gledam snimke kako srbijanski premijer u Srebrenici bježi pred kišom plastičnih boca, cipela – ali i kamenja. S jedne strane, iako sam nikad u tome ne bih sudjelovao, kristalno je jasno da je Aleksandar Vučić umnogome to osobno i zaslužio, i više od toga, pa mali zluradi promil mene ipak likuje pri njegovu sramotnom uzmaku. S druge strane, nema sumnje da na komemoracijama kakva je u Srebrenici ne bi smjelo biti mjesta ikakvim izljevima bijesa i osvetoljubivosti, da smo u takvim trenucima prvenstveno dužni dostojanstveno ispratiti žrtve zločina, pogotovo ako se radi o našim najmilijima. Da na tom mjestu treba pružiti priliku i onima koji su možda i sukrivci za taj povijesni zločin ili ih na neki način predstavljaju, da pokažu pokajanje, izgovore riječ isprike, kleknu nad kostima pobijenih.
Ratne se sjekire ne moraju zakopati, ali se u svakom slučaju moraju ostaviti na ulazu na groblje. No to je često mnogo lakše reći nego provesti. Vučić nije trebao doći taj dan u Srebrenicu. Nije mu tamo taj dan bilo mjesto! Jer tko bi mogao povjerovati u iskrene namjere čovjeka koji je samo dva dana prije toga uz pomoć ruskog veta srušio rezoluciju Ujedinjenih naroda o genocidu u Srebrenici, što su mnogi u BiH, a i ne samo tamo, doživjeli kao da je hraknuo iz peta i pljunuo im u lice. Dva dana sasvim sigurno nisu bila dovoljna da se smire uzavrele strasti pa je u svjetlu toga netko morao ispravno i realistično procijeniti sigurnosnu situaciju. Ostaje pitanje – zašto nije? I to bez obzira na to je li incident bio spontan ili planiran. Zar Vučića nije imao tko upozoriti da će to biti neizbježno shvaćeno kao provokacija? Ili je provokacija bila i priželjkivana? Jesu li njegove naočale važnije od kostiju 136 žrtava Srebrenice?
U Republici Srpskoj svakako se mnogima zadovoljno smiješe brkovi i brade. U Srbiji pak kao da nisu svjesni da je efekt njihove diverzije pod rezolucijom o genocidu upravo suprotan od priželjkivanog. Osim što se još jednom dokazala kao dužnik ruskih geopolitičkih i ekonomskih interesa i gurnula sebe još dublje u Putinovo krilo, Srbija je, barem teoretski, propustila sebe u svijetu predstaviti kao zemlju koja se u potpunosti odriče ratnih kolovođa koji su svjesno odabrali put protiv čovječnosti. No takav propust ne bi ni trebao čuditi nikoga tko nije protivno zdravom razumu odlučio zaboraviti da Srbiju danas vode upravo neki od tih ratnih kolovođa i bukača iz toga razdoblja. Tako je posve razumljivo da su u Srebrenici Vučićeve recentne miroljubive i pomirljive izjave u trenu zaboravljene, a oni koji su ga na komemoraciji gađali čime su stigli pred očima su imali samo čovjeka koji je prije 20 godina, samo 11 dana nakon pokolja u Srebrenici, bijesno u Skupštini Srbije prijetio: „Za jednog Srbina ubit ćemo 100 muslimana!“. To su samo riječi, reći će neki.
No neka se zapitaju – koliko su ljudi ubile upravo te njegove riječi? Koliko je srpskih vojnika još spremnije pritiskalo okidač osokoljeno takvim izjavama iz srpskog parlamenta? Ne, Aleksandar Vučić nikad neće moći biti „srpski Willy Brandt“, što je formulacija koja se pokušavala provući čak i u nekim hrvatskim medijima. Jer ni Herbert Ernst Karl Frahm, kako se stvarno zvao, nikad ne bi postao Willy Brandt da je bio ministar u Hitlerovoj vladi ili Röhmov junoša. Nemamo izbora, Vučića, Nikolića i ostale ratne bukače moramo prihvatiti kao legalno izabrane čelnike susjedne zemlje, hrvatski državnici i diplomati moraju s njima razgovarati i uspostavljati dobrosusjedske odnose, no ni u jednom trenutku ne smijemo zaboraviti što su oni bili ili jesu u stanju napraviti. Prije nekoliko dana srbijanski ministar Aleksandar Vulin u Jadovnom je nekoliko puta kardinala Stepinca nazvao „ustaškim vikarom“, a nije se libio prozvati ni hrvatsku predsjednicu, jer da „ne može ista ruka nositi vijenac u Jasenovac i na Bleiburg“.
Od čovjeka koji je bio jedan od čelnika SK – Pokreta za Jugoslaviju i JUL-a, koji svaku priliku koristi da Oluju predstavi kao genocidni čin, a hrvatske generale kao ratne zločince, nije bilo drugo ni za očekivati. Pitanje se zato i tamo nametalo: koliko su iskrene namjere organizatora kad su ga na pozivali i – je li on tamo pozvan upravo zato da umjesto njih izgovori takve besramne optužbe? Sad bi nam još samo trebalo da pozovemo Vučića na 20. godišnjicu Oluje! Vjerojatno bi se njegov govor retorički znatno razlikovao od onog iz ožujka 1995. u okupiranoj Glini, kad je u osvit oslobodilačke operacije govorio da „nikada više ovdje ustaška vlast neće doći“, no to ne znači da od njega i njegovih pobočnika za samo nekoliko dana ne treba očekivati nove provokacije. Kao što je poznato, na dan na koji će Hrvati obilježavati svoj povijesni trijumf, Srbi su odlučili da će (i opet!) teatralno tugovati.
Dan 5. kolovoza bit će i službeno njihov Dan sjećanja na prognane i stradale Srbe, što ne bi bio problem sam po sebi da nije unaprijed jasno da će upravo riječ „genocid“, ona ista protiv koje su se toliko borili da ne bude povezana sa Srebrenicom, biti osvijetljena neonskim svjetlima dok budu govorili o Oluji, o operaciji kojom je spriječena još gora repriza Srebrenice u Bihaću, oslobođena Hrvatska i zaustavljen rat u BiH. Nadajmo se da se i ovaj put neće ponoviti da će hrvatska vlada, napose Ministarstvo vanjskih poslova, upaliti tek na guranje, te da će imati spremne odgovore kojima će sve one koji time budu mahali poslati na mjesto gdje stvarno i spadaju. A mi koji ćemo slaviti imamo samo jednu poruku: Ništa nam ne može taj dan pokvariti!
>> Incident u Srebrenici planirani je igrokaz kojim se predstavlja 'novo lice Srbije'
Konacno jedan clanak koji cilja direktno u ono sto je vucici htio. dovukao je srbe da ga kamenuju ali kada su sluzbe provalile da su to srbi....prica pada u vodu. Ali ono sto treba zapamtiti jest da u danasnjoj srbijiji promjene politike u odnosu na 1991 nema ... samo su metode drugacije-CILJEVI SU ISTI!