Prvi sam put u splitski teatar ušao negdje početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Majka me valjda nije imala gdje ostaviti pa me, sirotog petogodišnjaka, povela na “Braću Karamazove”. Na sreću, njena je prijateljica ponijela i nekakvu veliku čokoladu, a ostatak partera nije se previše bunio što sam mijenjao mjesta svakih par minuta pa sam iz kazališta izašao bez, manje-više, trajnih oštećenja. Nekako u to doba Duško Mucalo je s Pravom Kotkom pisao, a onda i izvodio svoj veliki hit “K 15” čiji su mi stihovi: “Ra-ra radnička odmara se klasa, pla-pla plavi se Jadran talasa”, nekakva primitivna lakoglazbena verzija Maljčika, tada bili puno draži od sjedenja u mraku kazališta i slušanja pomalo izvještačenog govora glumaca. Na sreću, odrastao sam i ponešto naučio. Mucalo, čini se, i nije. Nastavio je pjevati iste pjesmuljke pa tako i numeru “Odakle se čisti riba” koja bi mogla biti himna sveopće borbe protiv korupcije kada ona, borba, ne bi bila barem donekle ozbiljna stvar.
Petardom na Eru
Za razliku od Karamazova na koje je bilo osuđeno jako malo mojih vršnjaka, Mucalovi hitovi izazvali su trajna mentalna oštećenja kod cijelih generacija, ponajprije Dalmatinaca. Tako sam doživio da moji vršnjaci, natjerani u tu žutu zgradu u središtu grada, za vrijeme “Ere” bacaju petarde na pozornicu, pa su pjevači poskakivali i više nego što kolo traži sve dok jednom nije puknuo film pa je izmijenio libreto i na sav glas sve poslao u vražju mater i otišao kući. I tada je, ‘90-ih godina, splitski HNK bio cirkus u kojem su se događale svinjarije poput mijenjanja libreta Tijardovićevim operetama ne bi li se zaštitili politički osjećaji tankoćutnog splitskog puka koji se u tog istog Tijardovića zaklinjao kao u jednog od najvećih Splićana ikada, a u njegova djela kao u neodvojivi dio kolektivnog identiteta. I tada je splitski HNK bio oruđe za mafijaške iznude od lokalnih poduzetnika jer tko bi pobogu u nacionalnom zanosu, a vjera je bila njegov veliki zamašnjak, odbio dati par desetaka tisuća njemačkih maraka u cementu (sic!) za priglupi mirakul “Kako je izdan Isus Krist”?! Samo neprijatelj, a neprijatelj nitko nije želio biti.
Sve je vodilo prema Mucalu
Međutim, i u tom je cirkusu bilo nekog dostojanstva. Održavao se makar privid urbanosti, postojalo je “malo kiča, malo pozlate”, kako je govorio slikar Toni iz Velog mista. I kada je Milan Štrljić na politički mig zabranjivao predstave, to je činio na neki barem donekle dostojanstven način. Na koncu, činio je to prema nalogu bivšeg intendanta koji je desetak godina nakon angažmana postao umjetnički ravnatelj cijele države i tu je dužnost obavljao na izuzetno kreativan način. Duško Mucalo je predstavu zabranio na mig Željka Keruma. I da, istina je i da su i Sanader, i Rade Perković, i Milan Štrljić splitski teatar gurnuli prema Mucalu, ali to nije razlog da se takve svinjarije i dalje dopuštaju. Zato je ministar kulture u pravu što je odbio potvrditi Mucala za intendanta. Da ga je potvrdio, to bi bila samo još jedna u nizu političkih odluka kakve su odavno u blato uvaljale splitsku kulturu. I mogu sada Almira Osmanović, Čedo Martinić i Ivica Čikeš napadati Jasena Mesića zato što je odbio potvrditi njihovog šefa za kojeg su, što i sami priznaju, i pisali program, a spominju se, u što ne želim vjerovati, i sasvim konkretne cifre koje su za pisanje programa isplaćene. Ako su već znali napisati program i ako znaju što u teatru treba napraviti, trebali su se javiti na natječaj. U suprotnom doveli su kazalište u situaciju da ga voditi može svatko tko naruči njihove umotvorine i za njih da par tisuća eura. Intendant bi po njima mogao biti i onaj mamlaz koji je na pozornicu bacao petarde.
mucalo intedant,kerum gradonačelnik, maleš presjednik hajduka ,pa i nije loše samo je 20 godina od nove države, i moralo je bit ovako ,kako siješ tako i žanješ kažu. SAMO ŠTO MI DA RADIMO , GIBAJ VANI TKO GOD MOŽE.