Središnje se ustanove Europske unije odmaraju; od posljednje srijede u srpnju do prvoga ponedjeljka u rujnu u bruxelleskim su “hodnicima moći” samo dežurni. Za razliku od hrvatskih kolega, kojima je premijerka zabranila ljetni odmor, eurobirokrati shvaćaju da bi, radeći premoreni, prouzročili veću štetu nego korist.
Iako, hrvatski su ministri, i dok su bili odmorni, predlagali – a Sabor bi usvajao – zakone napamet a da prethodno nisu proučili njihove posljedice niti njihovo moguće sukobljavanje s drugim već prihvaćenim ili predloženim zakonima. Nije li Europska komisija često upozoravala upravo na “neusklađeno djelovanje” pojedinih ministarstava, pa čak i pojedinih odjela unutar istoga ministarstva, koje ishodi štetnim ili neprovedivim zakonima?
Vlada je, doduše, bila osnovala ured koji je trebao proučavati zakonske prijedloge prije njihova usvajanja, upravo stoga da provjeri njihov učinak, no ured nikada nije proradio. Pa kad su ga novinari provalili – a kako i ne bi kada je imao neobično dugo i semantički nezgrapno, gotovo nerazumljivo ime, što je pravi pokazatelj sposobnosti birokrata koji su ga skucali i odobrili – Vlada je ured, umjesto da ga upristoji i ekipira, ukinula! Ni njegovu ukidanju nije, naravno, prethodila nikakva raščlamba, osim ako ono nije trebalo poslužiti kao izgovor za donošenje zakona kakvi se donose: jer novinari su to tražili!
Na hrvatskim se forumima ovih dana pojavilo mišljenje da bi Hrvatska trebala ući u Europsku uniju što kasnije, tek kada postane posve europska, jer kad jednom uđe, nitko je više neće moći natjerati da se preobražava. Nije baš tako. Ostavimo po strani Bugarsku i Rumunjsku, koje su pod posebnim nadzorom, jer za Hrvatsku se takav nadzor neće uvesti. No, Grčka, neodgovornost čije je prethodne vlade i prouzročila posljednju europsku krizu, pod jakim se pritiskom ostalih zemalja članica, usprkos žestokim unutargrčkim sukobima, preobražava brže i uspješnije no što se to od nje zahtijeva. Nema razloga da tako, zlu ne trebalo, ne bude i s Hrvatskom.
Hrvatska ima još vremena i prije ulaska u EU uspostaviti učinkovitu državnu upravu. Onu koja neće biti zapreka, nego poticaj razvoju; koja neće dokazivati svoju moć ostavljajući ljude da čekaju, nego služiti građanima rješavajući njihove teškoće; koja neće ometati ulagače s pametnim i korisnim projektima, a pogodovati onima koji su spremni “podmazati”. I koja neće donositi odluke samo da ostavi dojam da nešto čini, nego će to činiti duboko promišljeno, poduprto ispravnom računicom.
Kakva je, na primjer, svrha smanjivanja proračuna mjesne samouprave, kada to ugrožava “upijanje” milijarda eura iz europske blagajne? Umjesto da se državna uprava decentralizira, što se prije ulaska u Europsku uniju mora učiniti, ona se odjednom dodatno centralizira! Pa i odluka o spajanju đakovačke i lipičke ergele, koja se donosi temeljem pretpostavljene, ali ne i izračunate uštede, predstavlja dodatnu centralizaciju te k tome sije zlu krv!
A kakva računica stoji iza spajanja raznih ustanova i agencija, što Vlada također najavljuje? Ako se pri spajanju ne smanji i broj u njima zaposlenih čiji se posao preklapa, nije riječ o uštedi, nego o novome trošku jer treba tiskati mnoštvo novih memoranduma, vizitka… A zaposlene u njima ne može se u vrijeme depresije baciti na cestu jer nova im radna mjesta u dogledno vrijeme nisu izgledna. Ostavi li ih se, pak, na poslovima unutar državne uprave, treba ih dodatno osposobiti ili preobučiti da postanu korisni. O tome, međutim, u Vladinim prijedlozima nema ni riječi.
Umjesto da premoreni odlučuju, hrvatski bi ministri trebali uzeti dug odmor. Možda im, odmorenima, sine. A možda se u međuvremenu pojavi i netko tko zna kako povući zemlju naprijed.
Previše i predugo se u Hrvatskoj govori o odmorima. Vrijeme je za početi raditi.