Premda je još početkom srpnja Hrvatski helsinški odbor raspravljao o inicijativi Rektorata Zagrebačkog sveučilišta da se od Skupštine grada Zagreba zatraži preimenovanje Trga maršala Tita, o toj se sveučilišnoj namjeri i o odluci HHO-a baš puno i nije čulo.
Kao i svi dosadašnji pokušaji kojima je traženo da se vjerojatno najljepšemu zagrebačkom trgu promijeni ime, i ovi će pokušaji promjene sigurno, kao i svi dosadašnji, izazvati nove prijepore i stare svađe. Zasad ih nema jer kao da se ništa i nije dogodilo, kao da je nešto zatražila skupina klinaca ljubitelja špekulanja!
Mladima, koji nisu gledali dokumentarni film Antuna Vrdoljaka o Titu, to je neshvatljivo.
Mladi teško mogu pojmiti da je na prostorima bivše države postojao neporecivi titoizam, da je vladao kult ličnosti. Kako bi i mogli shvatiti da su stotine škola nosile njegovo ime, da su mu skladatelji posvećivali simfonije, a pjesnici pjevali ode... da je svaka republika bivše države imala grad koji je nosio njegovo ime. Kako mladima objasniti da je nakon vijesti o Titovoj smrti u cijeloj zemlji zavladao pravi biblijski očaj, drhtava egzistencijalna zebnja pretvorena u pitanje: Što će biti s nama? Možda je tristo tisuća uplakanih očajnika na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, koji dočekuju vlak koji mrtvoga Tita iz Ljubljane vozi u Beograd, najdojmljivije svjedočanstvo toga vremena. Tito, kao predizborna tema, vjerojatno neće zanimati biračku većinu, koja o njemu ima stav. Tu temu najvjerojatnije neće otvarati ni HDZ ni SDP, svatko iz svojih razloga.
HDZ neće vjerojatno spominjati Tita jer je osnivač te stranke dr. Franjo Tuđman, slijedom svoga političkog koncepta o “tri hrvatske sastavnice”: starčevićanstvo, radićevština i “pozitivne tekovine antifašizma”, štitio Tita. Obojica su bili partizani i Zagorci, a Tuđman i njegov najmlađi general. Tuđman je Titu brojio u zasluge što je bio antifašist zaslužan za opstanak kakve-takve Hrvatske. Zbog toga se i protivio da se Trg maršala Tita preimenuje nakon uspostave Hrvatske. U tome je imao potporu čak i onih koji ga nisu voljeli upravo zbog uspostave hrvatske države. Ti nisu voljeli Tuđmana, ali su voljeli Tita. Vole ga i danas i sigurno će biti protivni svakoj namjeri za skidanjem ploče s maršalovim imenom.
Kada je proglašena i utemeljena hrvatska država, očekivalo se da će i taj zagrebački trg promijeniti ime poput Ulice socijalističke revolucije i Ulice proleterskih brigada, no to se nije dogodilo. Nije se dogodilo, premda se smatralo “sasvim logičnim” jer je Tito znao za Križni put, dopustio likvidaciju šefa Komunističke partije Hrvatske Andrije Hebranga, a slijedom toga, i svake hrvatske samostalnosti. Očekivalo se to i zbog osnivanja Gologa otoka i gušenja Hrvatskoga proljeća. No sva su ta iščašenja potisnuta uime donošenja Ustava iz 1974. godine temeljem kojega je Hrvatskoj priznato pravo na samostalnost. Tito je tako amnestiran za sve. Teško da će mu ozbiljnije naškoditi “pravne stečevine Europske unije”, tj. da se jednako tretiraju svi totalitarizmi, i lijevi i desni; fašizam i boljševizam. Upravo se na to načelo i poziva zagrebačka inicijativa HHO-a.
Većina Titovih sentimentalnih nostalgičara sklonija je SDP-u nego HDZ-u. SDP-u je neprobitačno nekom predizbornom titoističkom retorikom pridobivati Titove simpatizere koji su ionako njihovi. HDZ bi možda otvorenim antititoizmom i mogao prikupiti desnije i žešće antitioiste, osporavatelje i protivnike, ali pitanje je hoće li to zbog poznatog Tuđmanova stava spram Tita i učiniti? Vjerojatno će i odnos prema Titu ostati “u okviru institucija”, to jest započetom procesuiranju poratnih partizanskih zločina. Skidanje ploče s Titovim imenom zbog još uvijek živih ideoloških opreka neće biti brzo ni lako. A pitanje je hoće li ga i biti, pa čak i kada uđemo u EU.
A Kriste Kazališni trg je najneutralnije ime kad već ne žele vratiti ime Wilsonov tj. Sveučilišni trg...