Da idealne politike i idealnog političara nema, to se u svakoj
europskoj brijačnici znade oduvijek. Politika i političar postoje samo
u neotesanoj zbilji, a tu nema ničega idealnog. Sve što postoji,
politika osobito, postoji samo kao odstupanje od idealnog. Pa ipak u
povijesti nije bilo političkog pera koje se u nekoj prilici nije
pozabavilo tom utvarom, idealnim političarom.
Dok izborne komisije još prebrojavaju glasove, a sva stranačka vodstva
već slave pobjedu (u prvim satima nakon izbora uvijek se svi proglase
pobjednicima), možda i nije najgori trenutak (ovaj tekst pišem uoči
izbora) za pokušaj da se nariše idealni hrvatski političar.
Kao prvo i najvažnije, idealni hrvatski političar uopće ne bi smio biti
političar. To može biti paradoks, no u zemlji u kojoj se na političara,
naravno, ne od jučer, gleda kao na biće koje je otprilike na moralnoj
razini gladne stjenice (čimka ili čimavice, za čitatelje u Dalmaciji),
to je razumljivo samo po sebi. Ta, zar u našim žilama još ne teče
ideološki preparat prema kojemu je omraženi političar bačen na
smetlište, a ustoličen društveno-politički radnik ili delegat.
Dakle, hrvatski političar može biti idealan samo ako je u politici
amater. Što dalje od politike, pa i bilo kakve društvene djelatnosti,
to ste u Hrvatskoj bliže idealnom političkom biću. Mesari, kirurzi,
rashodovani policajci, zubari, direktori ribogojilišta, kćeri poznatih
političara, ugostitelji, prijatelji životinja, to su idealni profili za
idealnog hrvatskog političara!
Drugi, ali ne manje važan kriterij jest materijalna neovisnost, jer
idealan političar mora biti nepotkupljiv. No istodobno ne smije biti
bogat. Ma, zapravo, najbolje je da nema ništa, jer, ako već i većina
građana ništa nema (što dakako, nije istina, ali to se u politici
ionako ne računa), ne treba da ima ni on. A bilo bi i poželjno da u
Saboru i drugdje u vlasti radi zabadava. Toliki su nezaposleni, toliki
ne primaju plaće, toliki dobivaju crkavicu, pa zašto bi išta primao on.
Najidealnije bi bilo da se naš idealni političar honorarno bavi
skupljanjem boca, jer poznato je da takvi ovise samo o kontejnerima,
košarama za smeće i crnim vrećama, što je ovdje zavidan stupanj
neovisnosti.
Od ostalih kriterija za idealnog političara još je svakako nužno
spomenuti poštenje, pamet, naobrazbu i sposobnost. Ali ni tu se ne
smije pretjerivati: poštenjaku nije lako nadmudriti lopova (a takvih je
u političkim sferama sva sila), pametan i obrazovam, pak, zna biti
nerazumljiv većini koja nije dogurala ni do srednje škole, a i
sposobnost ima naličje. Sposobni će se lakše okoristiti svojim
položajem.
Ukratko, sačuvaj nas, Bože, od idealnih političara, a od ovih običnih,
nesavršenih, dosadašnjih, sačuvat ćemo se i sami!
GOST SURADNIK
