Ovoga su proljeća uobičajeni hrvatski politički rituali vezani uz
Jasenovac i Bleiburg počeli ranije nego obično. Od hrvatskog se
osamostaljenja ti rituali stalno ponavljaju i u njima najvećma
sudjeluju političari. Često i na neumjestan i odbojan način. Ove im se
godine prilogom u emisiji dossier. hr neočekivano i na profesionalno i
etički neprispodobiv način pridružila i Hrvatska televizija!
Unatoč ideološkom govoru predsjednika Stipe Mesića u Jasenovcu, govoru
prepunom političkih strasti, i žustrom, no razložnom odgovoru
predsjednika HHO-a Ive Banca na nj, ipak se činilo da će stare hrvatske
proljetne i opsesivne političke teme napokon možda prestati biti
ideološke. Čak i usprkos Mesićevoj apologiji Tita i partizana.
Nekako se nadavala nada da će predajom dokumentacije o poslijeratnim
stratištima Državnom odvjetništvu, kriminalistima, forenzičarima i
sudstvu, tim postupkom HHO-a, sve napokon biti prepušteno i znanosti,
napose povjesničarima. I onda otvoriš televiziju i vidiš da baš i neće
ići tek tako! Na HRT-u, koji slovi kao nacionalna javna televizija, u
emisiji koju urednički smišlja Ana Jelinić, nacionalno osjetljiva i
traumatična tema o ratnim i poratnim zločinima opet se vratila kao
traumatična hrvatska realnost. Ideološka zagriženost, politikantstvo,
netrpeljivost i niske strasti potisli su stidljivu nadu da bi se o toj
bolnoj temi napokon moglo početi razgovarati razborito, argumentirano i
bez uobičajenih političkih strasti.
Doimalo se da je dovoljno indicija i dokaza da se i stradanja ratnih
gubitnika iz ideološke, političke, psihološke i mentalne ilegale
konačno prevedu i u opću hrvatsku spoznaju. Umjesto toga, u emisiji
dossier hr. tome je „udarena kontra“!
Kao u nekadašnja vremena, prilogom u kojemu zatočenici ustaških logora
Stara Gradiška i Jasenovac svjedoče o njihovoj stravi i strahoti
ustaških zločina sve ono što su Ivo Banac, Ivan Zvonimir Čičak i HHO
obznanili o partizanskim zločinima zapravo se pokušalo relativizirati i
umanjiti. Jer, kada se u novinski prilog o prijeporima glede
partizanskih i ustaških zločina uvede strašna priča o ustaškim
maljevima i jadnoj dječici, tada je poruka nedvojbena: Što taj Banac i
Čičak hoće? Monstrumi koji su to mogli činiti nisu ni zaslužili ništa
drugo doli metak i masovne grobnice! Kao da netko normalan može
pravdati što su činili ustaše! Ali, može li netko također normalan
braniti to što su u poraću počinili partizani?
Doista je čudno da se na televiziji koja sebe drži nacionalnom i javnom
pojavi nešto tako neobjektivno. Čudno je također da se relativno mlada
osoba, poput urednice HTV-a, ponaša tako ideološki zadrto, svadljivo i
pristrano. Kao da je i sama bila u partizanima! Njezin pokušaj obrane
logički, etički i ljudski problematičnoga stava predsjednika Mesića i
nakostriješenost na sugovornika I. Z. Čička još je čudnija.
A njezina namjera da načelnost nacionalno bolne teme, na čemu je
nastojao Čičak, svede samo na Čičkovu netrpeljivost prema Mesiću bila
je zapravo iritantna. Čičak pokušava govoriti o dokumentima i
argumentima, a ona od svoje ideološke ljutnje pokušava skrpati neki
razlog! Je li i to „javna televizija“?! Umjesto da se jedna mnogima
bolna tema na razborit i razložan način pokuša izvući iz ideološkog
diskursa, da se o traumatičnim zlodjelima napokon počne govoriti
argumentirano i uljudno, čini se da je sve opet vraćeno u ideološko
blato.
U POVODU
