PRIČA Nagradni natječaj

Igor Kolovrat: U bijeloj sobi

KUL-KOLOVRAT-TXT.jpg
import
23.06.2006.
u 15:58

Pomislio sam sutra otići u bolnicu.
Ležati u bijelom krevetu i gledati u bijeli plafon.
Ništa ne raditi, a o meni da se brinu setre u bijelom.
Super je kada nekoga koga nikad prije nisi vidio možeš nazvati sestrom i tražiti da ti stavi ruku na čelo. Osjećati da je tu samo radi tebe.Kao kad nazoveš službu za korisnike svog mobilnog operatera usred samotne noći i s druge strane čuješ ljubazan ženski glas, i pričaš s njom mada je s tvojim telefonom sve u redu. Ponekad osjetiš usamljenost u glasu te iste osobe i gotovo da se tome obraduješ. Jer nisi sam koji je sam u tom za svemir tako malom trenutku.

Ali trenutno nigdje ne postoji krevet i soba gdje mogu biti potpuno sam, prepušten valovima beskorisnosti slušati drveće kako raste u bilo kojem parku.
Ukradeno od šume ono ipak raste.
Gdje je moj grad, gdje su ljudi koje volim, jesu li se rodili i hoće li me primiti u svoja srca. Bijeli očnjaci grizu mjesec, a ja postajem mutant. Nema ponosa u onome što radim, nema straha pred onim što dolazi, nema sjećanja za ono što je bilo i nema emocija prema onome što me okružuje. Brod sam napušten od posade i plutam usred olujnog mora. Alge svih mora svijeta hrane se mojom dušom, a vjetar mi tetovira tijelo poput pijanog umjetnika.
Jedna slika prekriva drugu.
Pramac ukrašava zahrđalo tijelo sirene u penziji, jarboli vijore vatru svetog Elma, a pokidana jedra pjevaju uglas: “Nema mora za nas, nema mornara za nas”.

U bijeloj sobi je čisto i mirno, samo se čuje kako more sada već tiho diše. Ovdje nema ni plime ni oseke i sve je beskrajno skladno.
Po stolu kao po velikom prljavom svijetu trče mravi. Nesebično programirani da traže mrvice za svoju podzemnu braću nose samo jednu poruku, a spas od paukove mreže u kutu sobe očajnički traži neka ružna leptirica. Možda sam joj pomogao.
Bespomoćan ili slobodan, slobodan od osjećaja. Bespotreban, otišao, vratio se nikad. Sve su to kosturi neke nove stvarnosti.
U bijeloj sam sobi.
Nema sestre.
Nije je nikad ni bilo.
Sam sam, ali ne zauvijek. Slobodan ću biti kad me svi ostave. Sada nemam dovoljno hrabrosti da ih sve ostavim. Zato se skrivam.
Šuljam se tamnim ulicama gdje zazvoni poneka limenka piva nošena vjetrom.
Lana plovi. Ja sada plutam, na onim samo sebi poznatim valovima beskorisnosti.
Pas ispred vrata ne želi ući iako ga pozivam. Nije to lutalica, to je Tasha. Pas koji nije imao vozačku. U mjesec sada moram zagristi sam.

A možda je bijela soba u meni. I nije prazna. Puna je kutiju razbacanih svuda.
Kutije su prazne.
To nije ona soba koju želim, to nije moja soba, ne želim da bude moja i nikad neće biti moja. Ja sam tu samo privremeno, kao zatvorenik na odsluženju zaslužene kazne čije je trajanje uvjetovano snagom da se pobjegne.
Udišem dim omiljene cigarete.
Trbuh mi nije prazan.
Napio sam se hladne vode.
Kao što kaže ona stara poslovica, iako mrzim poslovice, klin se klinom izbija, a bol se može pobijediti snažnijim osjećajem boli. Sve je to fizika, nema to veze s osjećajima. Onaj tko se ne usudi osuđen je da umre osramoćen i ponižen.
Tragovi progonjene zvijeri, tragovi bjegunca, tragovi ugriza na mojoj koži.
Probudio sam se i nisam uradio ništa. Nisam uradio ništa što će me pomaknuti s mrtve točke. Nevažna sam figurica mrske mi igre gdje me ruke lošeg igrača stavljaju stalno u pat-poziciju. Da sam konjanik, odjurio bih u sumrak kao što je napravio Šejn iako je bio ranjen. To što nemam konja nije opravdanje. Ja nisam svjedok vremena. Mene vrijeme ne zanima. Moje su misli uperene prema onome što se nikad nije dogodilo i po svemu sudeći nikad se neće ni dogoditi. Ovo što me okružuje samo je gomila apsurda. Razveseli me ponekad neka slučajnost.
Ne težim ničemu, jer nikad se ništa neće ni dogoditi sve dok sam u bijeloj sobi. Zaključao sam vrata i progutao ključ. Iako svi drugi ulaze i izlaze kad god to požele, moj ključ je samo moj ključ i nitko drugi ne zna da ga više nemam. Čak i tada to je još uvijek moj ključ. Ili se možda zavaram time da nitko ne zna koliko sam sjeban. A vrijeme čiji svjedok nikad neću biti i dalje stoji. Stojim i ja. Tko će pobijediti pita se budala.
Lana kao da je pala ravno s boga dlana. Tužan sam kad nema onaj svoj neponovljivi osmijeh djeteta, a ja djecu neizmjerno volim. Čista su i vjeruju beskrajno. Tko još vjeruje beskrajno osim djece i pasa.
Bogovi su otišli samo sebi znanim stazama i nisu rekli kada će se vratiti, a ljudi ih i dalje čekaju. Je li to vjera ili strah, strah da se ništa ne promijeni što bi ih moglo pomaknuti sa čvrsto zauzetih pozicija. Mole se iz samo sebi znanih razloga, a svi žele isto. Nek im bude.
E zato nijedna moja priča nema kraj. Ima li početak nisam siguran, ako je ikad negdje i počelo, ja se toga sada ne sjećam. Sjećanje me umara. Kad smognem hrabrosti, ponovno ću početi slušati. Zato se uvjeravam da je ovo priprema.
Volja je ponekad važnija od uspjeha.
Cilj je snaga.

Želite prijaviti greške?