Nakon afere Watergate, zbog koje je predsjednik Nixon sedamdesetih
godina morao podnijeti ostavku, u Americi se među građanima počela
razvijati svijest o mogućim zloupotrebama tajnih službi i njihovoj
manipulaciji. Metode kojima se od javnosti pokušava skriti rad tih
službi redovito dovode do afera, stvaranja teorija zavjera i neuspjelih
akcija kojih ima i u razvijenim demokracijama poput američke, a ne
samo, kako se često tvrdi, u komunističkim režimima.
Da bi sve bilo transparentno, u Americi su zakonskim propisima detaljno
utvrđeni uvjeti djelovanja tajnih službi, a Kongres ima gotovo
neograničene ovlasti u kontroli i nadzoru njihovih aktivnosti. Osnovana
je i posebna agencija za kontrolu rada tajnih službi, a kongresni odbor
ima pravo uvida u originalne dokumente koje tajne službe dnevno
dostavljaju predsjedniku, odnosno izvršnoj vlasti.
I sve je tako bilo, gotovo pa idealno, do terorističkog napada na
Blizance 2001. godine, kad se predsjednik Bush izborio za promjene
zakonskih propisa dajući veće ovlasti i slobode tajnim službama.
Njihova su izvješća poslužila kao glavni argument za rat u Iraku, a
mnogi su s pravom predviđali da će nove zakone administracija koristiti
za nedopušteni rad na domaćem terenu.
Tako je novinar dnevnog lista The Chicago Tribune Mark Silva prošle
godine otkrio da potpredsjednik Dick Cheney ne dostavlja Kongresu
redovita izvješća o upotrebi i raspolaganju dokumentima klasificiranim
kao državna tajna. Članak je pokrenuo političke reakcije oporbenih
demokrata. Ubrzo je Kongres zatražio od Cheneyja da ispuni svoju
obvezu, na što je moćni Bushov zamjenik odgovorio da to ne treba
učiniti jer je po funkciji potpredsjednik u Senatu pa stoga ne
predstavlja izvršnu vlast. Ti banalni argumenti dočekani su s
podsmijehom u javnosti.
Kongres je najavio izdavanje sub poene Cheneyju, na što je on reagirao
pomirljivim tonom, obećavajući da će uskoro udovoljiti zahtjevu Capitol
Hilla. Mnogi analitičari nagađaju da će možda i Cheney doživjeti
sudbinu svoga šefa kabineta koji je pokušao diskreditirati
veleposlanika Wilsona, oštrog kritičara Bushove administracije zbog
rata u Iraku. Scooter Libby je, naime, odao novinarima da je supruga
veleposlanika Wilsona djelatnica CIA-e i zbog svoje brbljavosti dvije i
pol godine trebao je provesti u zatvoru. To je velika pljuska američkom
potpredsjedniku jer je Libby platio cijenu poslušnosti Cheneyju i
njegovoj sklonosti zaplotnjačkim igrama.
Američka javnost vjeruje kako je glavni cilj rata u Iraku bio
prikupljanje političkih bodova, a ne stvarni rat protiv terorizma pa je
stoga popularnost Bushove administracije na najnižoj razini, a
otkrivanje klasificiranih dokumenata koje svi s nestrpljenjem očekuju
moglo bi dokazati ove teze, ali otkriti i zloporabe na
unutrašnjopolitičkoj sceni.
Može li Hrvatska učiti iz ovih američkih primjera? Koliko je rad tajnih
službi u Hrvatskoj podređen nadzoru javnosti? Ako se Vlada ponosi
uspjehom Maestra, može li riješiti u sličnoj akciji i raširenu trgovinu
narkoticima u Hrvatskoj ako u to nisu umiješani i pojedinci iz
policijskih, sudskih ili političkih krugova.
Uoči izbora s pravom se postavlja pitanje koriste li se i naše tajne
službe za prisluškivanje političkih protivnika? Ili se pod plaštem
navodne zaštite rada tajnih službi i sprečavanje “curenja informacija”
skrivaju važne činjenice koje bi javnost trebala znati. Možda će i kod
nas doći vrijeme kad će visoki dužnosnici ili djelatnici kabineta
predsjednika Vlade i države završiti u zatvoru ako se otkrije da su
iznosili zaštićene državne dokumente ili pripremali političke akcije u
dogovoru s tajnim službama.
Pisma iz iseljeništva
