I, je li se papa ispričao Indiosima ili nije? Nakon govora prošle srijede čini se da jest. A opet, možda i nije?! On je, doduše, rekao kako su postojale „sjene” u evangelizaciji Južne Amerike, spomenuo je „patnje i nepravde” što su ih kolonizatori nanijeli domaćem stanovništvu, no ponovio je da je navještaj vjere pomogao ostvariti „veličanstvena djela” među tim narodima.
Papa se, dakle, pojasnio. Nakon svega ostaje blagi dojam da se nesporazum mogao izbjeći. Usporedi li se ovaj s onim regensburškim moglo bi se postaviti logično pitanje: nisu li se pomnijom analizom pripremljenih tekstova mogle izbjeći polemike i nesporazumi? Nije li netko zadužen trebao papu upozoriti što će mu se zamjeriti? No, to nadilazi dosege ove kolumne.
Ipak, na sve to smijemo gledati i kao vjernici. Pape teško priznaju da su pogriješile (nije riječ o katoličkoj dogmi koja govori o papinoj nepogrešivosti kada naučava u pitanjima vjere i morala) pa se logično zapitati ima li u ovakvim zgodama i čega korisnog? Čini se da ima jer one, među ostalim, pokazuju da se papa, kao i svaki čovjek, ima potrebu pojasniti i protumačiti svoju poruku. Nedodirljivost nekadašnjih papa, čega se sjeća i papa Ratzinger, ovakvim gestama i njega čine više čovjekom kakvog možemo cijeniti i uvažavati. A Bog je ionako uvijek Bog.
