Na današnji dan prije deset godina već je bilo posve izvjesno da će biti rata! Već sljedećeg dana, prije svitanja, počela je američka invazija na Irak. Iako je George Bush samo dva mjeseca kasnije praktički proglasio da je postignut željeni cilj i da je zadatak obavljen, ni dandanas sa sigurnošću na možemo ustvrditi da ono što se još uvijek događa u toj zemlji nije rat, a analitičari i komentatori još ne mogu sa sigurnošću procijeniti je li rušenje Sadama Huseina i pokušaj uvođenja demokracije zapadnog tipa u Irak uspješna ili neuspješna misija. Još teže pitanje, na koje ima još manje preciznih odgovora, jest ono o tome je li bilo vrijedno krenuti u taj i takav rat.
Ni nakon deset godina nije pronađen nikakav trag oružja za masovno uništenje, a ni veza Sadama Huseina s Al-Qa’idom, što su bili glavni motivi za početak ovog rata. Većina onih koji se bave ovom tematikom ističe da je sam čin rušenja Sadama Huseina i rasturanje njegova represivnog režima nedvojbeno pozitivan ishod, no gotovo se svi slažu s tvrdnjom da prije samog rušenja Washington nije ni razmišljao o tome, a kamoli razradio plan za menadžment razdoblja nakon pada jednog tako intenzivnog i duboko ukorijenjenog režima. Nakon deset godina moglo bi se reći da Irak jest zemlja u kojoj ima nešto više demokracije nego prije deset godina, ali i to da je izuzetno daleko od političke stabilnosti koja je nužna da bi stanovništvo imalo koliko-toliko miran i siguran život.
Američka vojska, koja je zemlju napustila prije nešto više od 14 mjeseci, za sobom je ostavila duboko traumatiziranu zemlju i stanovništvo. Službene brojke govore o stotinjak tisuća Iračana koji su poginuli tijekom cijele ove priče, no te statistike možda su i puno gore i crnije. Uz ekonomsku nesigurnost koja je vrlo velika, američka intervencija praktički je do temelja razorila sve bitne sustave neophodne za funkcioniranje države, a tijekom posljednjih deset godina oni nisu ni napola obnovljeni. Iako su nekada obespravljeni Kurdi i šijiti sada prividno ravnopravni, iračko društvo zapravo je podjeljenije nego prije, podjele koje razdvajaju Kurde, sunite i šijite puno su dublje pa brojni analitičari tvrde da se zapravo radi o društvu koje se samo nekim čudom još uvijek drži na kupu. Sektaška politika potpuno je razorila i onemogućila nacionalno jedinstvo i bilo kakvu vrstu pomirenja, a nekada moćno sunitsko stanovništvo sada se osjeća ugroženo, što je poslužilo kao plodno tlo za Al-Qa’idu i brojne druge radikalne islamističke opcije da na velika vrata uđu u Irak i tamo pokrenu raznorazne pobune koje su rezultirale stvaranjem jedne nove vrste nesigurnosti i terorističkog ozračja. Ukratko, Irak je zemlja u kojoj nema rata, a nevolja je u tome što nema ni mira.
Za Amerikance iračka je avantura apsolutni fijasko za koji će plaćati cijenu još godinama. Uz 4500 poginulih i na desetke tisuća ranjenih američkih vojnika i isto toliko teških invalida, u devet godina potrošeno je na stotine milijardi dolara. Usto američke tvrtke uglavnom nisu ostale u Iraku, točnije na tamošnjim naftnim izvorima pa je izostao i planirani prihod od nafte, što je zapravo bio glavni razlog za kretanje u ovaj rat. U prazni prostor u međuvremenu su uletjeli Rusi i Iranci, tako da danas slobodno možemo ustvrditi da je Irak postao rusko-iranska zona utjecaja te da međusobne veze s vremenom samo jačaju.
Rat u Iraku Sjedinjenim Državama nanio je nemjerljivu i nepopravljivu političku štetu na međunarodnoj razini i to toliku da ni četiri godine nakon Bushova odlaska Barack Obama nije uspio poništiti ni dio te štete.
Da nije bilo Georgea Busha i da Amerika nije krenula u osvajanje Iraka, režim Sadama Huseina vjerojatno bi pokleknuo u još jednoj pobuni Arapskoga proljeća i to na vrlo sličan način kao i režim u Libiji. No mnogi misle da taj scenarij još nije potpuno isključen. Iako je gotovo nestao s medijske scene, Irak je još uvijek tamo i predstavlja veću prijetnju nego prije deset godina.
