Iako je lako biti general nakon bitke, upravo zbog težine tragedije i žrtve koju su za sve nas dali Ivan Grbavac i četvorica njegovih kolega, nužno je da svi, laička i stručna javnost, mediji i politika, ali prije svih policija, zaštitari, kriminalisti, pravosuđe i zatvorski sustav odgovore na niz “kornatskih” pitanja koja se nameću nakon krvoprolića u Sesvetama.
A pitanje svih pitanja jest je li se tragedija mogla izbjeći ili barem umanjiti. Po policijski sustav porazna je činjenica već i sama činjenica da je jedan policajac ubijen, a četvorica su ranjena. Nužnim propitivanjima ni u kom slučaju ne umanjuje se policijska žrtva, a niti se traži odgovornost Pedra u liku nekog policajca u hijerarhiji ili zaštitara. Jer, čak i ako su stradali policajci u tijeku intervencije učinili pogrešne korake, i te su pogreške posljedica sustava.
Ako uistinu nije bilo komunikacije između zaštitara i policije, ili je bila manjkava, to onda nije pogreška jednog policajca i zaštitara, već je to pogreška sustava koji ih nije naučio kako moraju komunicirati bez iznimaka. Kad se radi o temeljnim principima profesije i sigurnosti, porazna je teza glasnogovornika MUP-a kako nema obrasca ponašanja policajaca, već da se procjena postupanja donosi od slučaja do slučaja. Improvizacija!? Dakle, i od mladog Ivana Grbavca koji se zatekao u najbližoj ophodnji nekoliko dana nakon što je zadužio oružje, očekivalo se da procjeni situaciju i djeluje.
Još poraznije je što je vrh policije brzopleto zaključio kako je postupanje u konkretnom slučaju bilo apsolutno ispravno. Umjesto da su minutu nakon krvoprolića poslali okružnicu u sve policijske postaje s protokolom ponašanja u slučaju dojave o oružanom prepadu ili sličnom kriznom događaju.
Policija i vojska sustavi su u kojima bi pojedinci trebali do besvijesti biti izdrilani kako bi u bilo koje doba dana ili noći, bunovni ili ne, bili u stanju gotovo mehanički odrađivati određene zadatke. Što je opasnost veća, to bi rutina trebala više doći do izražaja. Oružana razbojstva, osobito na javnim prostorima kao što je banka, jedna su od najopasnijih intervencija na kojima se policajac može zateći.
Razumljivo je da se s obzirom na učestalost i prostornu raspršenost oružanih prepada ne može osigurati da na svaku takvu intervenciju prvi stigne specijalac ili interventni policajac. Najčešće, prvi stižu temeljni policajci, pa se mora prihvatiti i mogućnost kako su moguće okolnosti da se najbliži mjestu prepada zateknu i neiskusni policajci. Međutim, i najneiskusniji policajac za drila na Policijskoj akademiji, ili za vježbovanja u policijskoj postaji mora naučiti barem što nikad ne smije učiniti, bez obzira koliko oskudne ili (ne)pouzdane informacije imao o tijeku događaja.
I tu dolazimo do ključnog trenutka, koji se ne može pravdati nikakvim izvanrednim okolnostima kakvima je recimo pravdana tragedija na Kornatu: kako je moguće da se policajci nađu kao mete pred bankom, a da prethodno nitko nije provjerio što se događa u banci. Zar nisu trebali sa sigurne udaljenosti “opipavati” teren dok se ne uvjere da se bez opasnosti za svoj život mogu približiti, odnosno ući u banku? Ako to nisu učinili, to je pogreška sustava koju su platili svojim životom, odnosno zdravljem jer ih sustav tomu, bez obzira na (ne)iskustvo, nije naučio kako da, prije svega, sebe sačuvaju, jer u protivnom ne mogu čuvati ni druge.
Nadalje, nedopustivo je da pod bilo kakvim okolnostima neiskusni policajac bude u prvim redovima pri tako ozbiljnoj intervenciji. Čak i ako pancirni prsluci u ovom slučaju zbog blizine i vrste oružja ne bi pomogli policajcima, činjenica je da su se oni bez prsluka zatekli pred razbojnikom, što bi ostalo kao činjenica i da je ovaj imao pištolj ili kakvo drugo oružje za koje bi prsluk bio koristan. No, edukacija, vježba, prsluci sve to košta, a recesija je...
