Ivan Miloloža, gospodarstvenik i aktivni član Hrvatske udruge poslodavaca, svojih je 27 godina provedenih na čelu tvornice akumulatora Munja zaokružio titulom doktora znanosti. U razgovoru za Večernji list poziva na reforme koje bi učinile državu efikasnijom, gospodarstvo uspješnijim, a građane bogatijima...
:: Hrvatska pati od nedostatka kvalitetnog vodstva. Vi ste doktorirali upravo na toj temi. Zašto?
Proveo sam 27 godina na rukovodećim pozicijama pa mi se tema doktorskog rada nametnula kao logički nastavak moje karijere. Na proučavanje lidershipa ponukala me i činjenica da je Hrvatska, iako je iz sustava planske ekonomije i komunizma izašla prije 25 godina, polusviješću i navikama ostala u starom sustavu. Prvi ljudi tvrtki u državnom vlasništvu na pozicije dolaze diktatom politike po stranačkoj pripadnosti. Zato, iako je možda riječ o odličnim ljudima, dolaze na poziciju koja im često ne pripada. Nedostaje nam lidera na svim poljima! U političkom smislu nitko nije ostavio takav dojam i autoritet kao predsjednik Tuđman jer nitko nakon njega nije uspio doći do te razine autoriteta.
:: Birokratski aparatčici neće nas izvući iz krize. Tomislav Karamarko je rekao da moramo proći kroz dolinu suza, ali je li to zaista neizbježno?
Nevažno je tko je to rekao i tko je preporučio reforme, ali Hrvatska doslovce mora proći kroz dolinu suza koja će biti puna odricanja. Ako Hrvatska racionalno i mudro ne sagleda svoje stanje, neće imati prilike za bolju budućnost. Reforme i odricanja moraju proći i sve društvene skupine jer dvadeset godina nerada ne može se riješiti preko noći.
:: Domaći političari najčešće pokleknu u reformama nakon prvog prosvjeda pod svojim prozorom. Kako se premijer mora postaviti da ne bi popustio interesnim skupinama?
U Hrvatskoj se teško živi, plaće su jako male u odnosu na cijene i njima se ne mogu zadovoljiti svakodnevne potrebe, ali moramo proučiti i drugu stranu, a to je naša produktivnost koja mjeri kako i koliko sati efektivno radimo. Buduća vladajuća opcija nema pravo na 100 dana poštede, a ne smije se bojati ni gubitka izbora. Nitko nema pravo na četiri godine mandata, već je to privilegija uspješnih vlada. Churchill je dobio rat, a izgubio izbore, a potpuni anonimusi postali su veliki državnici izvlačeći zemlje iz kriza. Što se brže premijer iduće vlade suoči s činjenicom da će prosvjeda biti, to će biti uspješniji. Narod mora shvatiti da se golem novac izdvaja nekontrolirano i da to više ne možemo podnijeti ni dopustiti.
:: Mirovinski sustav mora se transformirati jer bi u protivnom mogao kolabirati. To će biti teška zadaća....
Hrvatska se nalazi u poziciji neuravnoteženog sustava zaposlenosti i umirovljenika, sada smo na odnosu 1:1, a ako nastavimo ovim putem, za dvije godine imat ćemo više umirovljenika nego zaposlenih. Prosječni umirovljenik ima 50 godina, što su najproduktivnije godine za rad. Zato Hrvatska mora određeni dio ljudi vratiti na tržište rada, ali pritom se ljude ne smije penalizirati. Slovačka je stimulirala ljude da rade pa čak i da otvaraju svoje tvrtke bez penalizacije, što je smanjilo sivu ekonomiju i povećalo zaposlenost. Mirovine su ionako preniske. Bolno je da nakon 40 godina rada njemački umirovljenik može otići na odmor bilo gdje u svijetu, a naš ne može platiti račun za struju.
:: Kad se otvori tema povratka umirovljenika na tržište rada, na noge se dignu mladi koji ne mogu naći posao. Kako komentirate podatak da 150.000 mladih s visokom stručnom spremom ne radi i ne traži posao?
Ja to uopće ne mogu shvatiti, ali bezbroj sam se puta suočio s mladim ljudima koji su godinama na burzi i koji na razgovoru kažu „molim vas da me ne primite jer ja samo želim zadržati prava i nastaviti se baviti poslom koji radim". Ako službeno nezaposlena osoba kaže da mu je plaća od nekoliko tisuća kuna mala, to pokazuje razmjere i veličinu sive ekonomije. Isto tako studenti ne žele završiti fakultet da bi zadržali prava jer rade u sivoj ekonomiji. Ali to ima svoje razloge – ako možete otvoriti tvrtku za 10 kuna, ne smije vas njezino zatvaranje koštati 15.000 kuna, već također 10 kuna pa bi možda i izbjegavanja poreza bilo puno manje.
:: Došlo je do promjene među najželjenijim strukama pa su sad najpopularniji tehnički fakulteti i medicina, dok je društvenih znanosti malo među najpoželjnijim zanimanjima...
Najzad se i to dogodilo. Hrvatska nije imala nacionalnu strategiju nakon rata, kojem cilju težimo pa tako nismo imali ni adekvatnu strategiju obrazovanja. Više nema graničnih barijera pa ljudi odlaze, ali ako Hrvatska hoće zadržati mlade obrazovane ljude, mora potaknuti proizvodnju. Ne bude li tvrtki u kojima će mladi inženjeri nakon studija raditi, oni će se iseliti i unaprijediti ekonomiju neke druge zemlje. A odlaze oni najbolji!
:: U Hrvatskoj se školstvo i zdravstvo doživljavaju kao besplatni, ali zapravo ih skupo plaćamo...
Ništa nije besplatno! Možda ne morate platiti upis na godinu, ali izdvajate za tu svrhu velik novac iz plaća i iz tvrtki. Šakom i kapom dijelili smo novac u svim područjima i svim skupinama, od poljoprivrede do školstva. Apsurdno je da imamo redovne studente koji deset godina studiraju. To se može dogoditi jedino ako nema sustava kontrole. Morat ćemo je uvoditi kako bi uspješni dobili svaku moguću pomoć i kako neuspješni ne bi i dalje koristili sustav i činili ga siromašnim. Ne bude li tako, demokraciju ćemo pretvoriti u anarhiju. Iz sustava u kojem se nije moglo ništa, danas se neki ponašaju kao da im je dopušteno sve, i to na tuđi račun.
:: Država je skupa, a građani ne dobivaju očekivanu kvalitetu usluge. Je li država preskupa?
Nažalost, naša država je preskupa! Ako ministar financija, bez obzira tko je, rješava probleme novim davanjima, i pritom porezima isključivo penalizira poduzetnike, možete zamisliti kakav je položaj poslodavaca. To je neodrživo jer se loša pozicija poduzetnika prenosi na njihove zaposlenike, a skupa država odbija i investitore, što dokazuje i niska stopa stranih ulaganja tijekom krize.
:: Koliko bi se porezni teret trebao smanjiti da bi se počela povećavati porezna baza?
Porezi su osnovno uporište koje gospodarstvo može gurnuti naprijed ili natrag. Kod nas su politike išle na to da se proračun puni novim nametima i većim porezima, ali to je neodrživo. Jer ako smanjite poreze, novac će se vratiti u proračun kroz povećane investicije i potrošnju i bit će ga više nego u slučaju povećanja poreza. Zato bilo koji postotak smanjivanja poreznog tereta može učiniti kvalitetan pomak.
:: Nisu samo visoki porezi prepreke ulaganjima već i administracija, odnosno kao bi rekao Robert Benmosche, „čovjek koji u rukama ima pečat". Koliko država uopće može imati lokalnih jedinica?
Naš proizvod postaje skup zbog naše neefikasnosti jer se preglomazna uprava financira iz gospodarstva. Ono što nekad nije moglo biti ni selo, danas je administrativno postalo grad. Nisu nam problem županije, nego silna količina općina, koja ničim nije opravdana osim partikularnim političkim interesima. „Pečatari" su sebi dali toliko značenje da ugrožavaju sustav, a ne podržavaju ga. Iako se na prvi pogled čini da nije previše zaposliti nekoliko ljudi po općini, kad se vidi ukupan broj zaposlenih i pomnoži s godišnjim plaćama, uvidjet ćete da je to neizdrživo. Država sada planira zaposliti novih 2500 ljudi, a nitko ne shvaća da je to 300 milijuna kuna godišnje koje netko mora platiti.
:: Što napraviti s državnim tvrtkama? Država ima vlasništvo u gotovo 1500 tvrtki iako je riječ uglavnom o minornim udjelima.
Početkom 90-ih godina sve smo htjeli pretvoriti u privatno, a danas bismo htjeli da je sve državno. Hrvatska mora zadržati strateške kompanije, a ostalo sve mora prodati, pa i za jednu kunu. Naravno da se mora spriječiti zloporaba, ali država više ne smije biti vlasnik 11 toplica, hotela i svih onih tvrtki koje činjenicom da su državne remete tržište. Strateške kompanije moraju ostati u rukama države, koja pak mora imati jasnu strategiju njihova razvoja.
:: Svi se slažu da dio tvrtki treba prodati, ali ne i koje točno. Treba li država zadržati ACI ili Podravku?
ACI ili Podravku ne treba zadržavati. Nitko neće odnijeti zgrade ili pontone, ali važno je da se tvrtkama dobro upravlja, a ne tko je vlasnik tvrtke, da se grade nove marine koje donose mondeni turizam. Isto tako hoteli, poput onih na Brijunima, moraju biti atraktivni kako bi privlačili elitu i donosili prihode, a hoće li biti u vlasništvu osobe ili državnih fondova, nije bitno.
:: Uloga infrastrukturnih državnih tvrtki poput HEP-a ili Janafa trenutačno je nejasna jer se razvijaju isključivo na domaćem tržištu. Trebaju li one biti poluge osvajanja tržišta regije po ugledu na njemačke i mađarske tvrtke?
Nažalost, tvrtke koje su prirodni monopoli postale su krave muzare za državu iz kojih se izvlači dobit da bi se pokrili minusi proračuna, a upotrebljavaju se i za uhljebljivanje stranačkog kadra na svim razinama. Ja zagovaram isplatu dobiti ili dividende, ali bilo bi puno kvalitetnije da te kompanije dobit iskoriste za akvizicije u regije. HEP treba kupiti okolne sustave, a po rezultatima za to ima financijske mogućnosti. Zašto su MOL, Deutsche Bank i Deutsche Telekom u državnom vlasništvu? Zato što na velikim sustavima počiva država, a moć i pozicija države ogleda se u moći kompanija. Primjer za to je Agrokor!
:: Ono što ostane u državnim rukama treba restrukturirati. Kod nas je bitno da menadžeri imaju manju plaću od premijera...
Ne možete Messija platiti 4000 kuna! Onaj koji donosi rezultate nema cijenu, mora biti kvalitetno plaćen jer sloboda tržišta znači i da pametan čovjek radi na kojem god tržištu želi. Menadžera se ne može uspoređivati s premijerom niti po njemu mjeriti plaću, jer nisu im ni funkcije iste. Menadžer stvara dobit i za tog premijera i tako izdvaja i za njegovu plaću. Nažalost, kada postaje relevantna usporedba referenta i menadžera, onda pada tržišna koncepcija. U mnogim svjetskim bankama i centralama velikih međunarodnih kompanija rade ljudi iz Hrvatske koji su otišli upravo zbog boljih uvjeta, što je dokaz mom uvjerenju da će, ako ograničimo plaće na 17.000 kuna, otići najkvalitetniji, a nama će ostati slab izbor.
>> Ako ne počne provoditi reforme, Hrvatska neće izbjeći oštriji stav Europske komisije
>> HUP od političkih stranaka uoči izbora traži odgovore na 16 ključnih pitanja
Indijanci prihajaju.