U trenutku dok pišem ove retke proslava u Kninu još je u tijeku, no mogu slobodno reći: dva dana proslave za 20. godišnjicu Oluje za Hrvatsku sasvim sigurno nije previše. Dapače, ne bih imao ništa protiv kad bi tako bilo svake godine. Ne mislim pritom na vojnu paradu, ona nije nužna, no volio bih kad bismo iduće godine taj nacionalni praznik obilježili tako što bi na taj dan, ili pak dan prije, na ulice hrvatskih gradova izišli svi sudionici Oluje te Domovinskog rata u cjelini, u svojim ratnim uniformama, u pratnji svojih obitelji i svih građana Hrvatske koji su 1995. s radošću i ponosom dočekali njihov pobjedonosni povratak s ratišta.
No, što god netko mislio o vojnoj paradi, o njenoj rastrošnosti ili o tome tko je ima moralno pravo organizirati, a tko ne, činjenica je da se nikad nismo ovoliko pripremali za ovaj dan te da se više ne sjećamo da je ikad izazvao ovoliko pažnje. U tom smislu, vojna parada je itekako opravdala svoju svrhu. Premda nekih logičnih sudionika nije bilo u Zagrebu, a nekih u Kninu, to nije i neće umanjiti veličanstvenost trenutka koji je najveći dio Hrvata pratio s malih ekrana, emotivno uključen, ali ipak fizički distanciran od proslave koju si većina ionako ne može priuštiti. Iako nisam opterećen zastavama i simbolima, uvjeren sam da bi baš to trebao biti dan kad su ulice i parkovi hrvatskih gradova doslovce preplavljeni zastavama kojima maše i staro i mlado. A zašto u stvarnosti nije tako, nije teško dokučiti, odgovor je vjerojatno sličan kao na pitanje zašto je i prvi svibnja u Hrvata prestao biti praznik rada.
U domovini razočaranih ljudi koji sami za sebe kažu da su nesretni, u zemlji u kojoj nema posla i koliko-toliko sigurne egzistencije, čak i tako teško izvojevana sloboda postaje relativan pojam. Pa onda na koncu postaje nemoguće praznovati i rad i slobodu. Srećom, izbjegnute su dvije proslave na isti dan u Zagrebu i Kninu pa smo tako koncu čak ostvarili privid ujedinjenosti. Iako nije bio glavna zvijezda showa, jer to je nedvojbeno bila Kolinda Grabar-Kitarović, koja je vidljivo uživala u svojoj ulozi u Zagrebu i u Kninu, Zoran Milanović u metropoli je u strogo kontroliranom okružju barem dobio priliku održati govor koji neće biti izviždan. Dapače, mogu reći da je sasvim zaslužio i pljesak za pravi državnički nastup. Na trenutak smo uspjeli zaboraviti čak i da se radi o čovjeku koji je u ožujku 2013. govorio o građanskom ratu u Hrvatskoj, a u prosincu 2013. da smo u rat išli zbog toga što smo Srbima smanjili prava, odnosno da su nas "zbog toga oni napali".
Kako to povezati s današnjim Milanovićem, koji u svakom nastupu sa štovanjem evocira Franju Tuđmana, koji nameće vojnu paradu povodom Dana pobjede i odlučno poručuje: "Hrvatska danas slavi slobodu i mir, čista srca slavi pobjedu, prekretnicu koja je dokrajčila ružan, nametnut i osobito podao rat"? Ne bih sad inzistirao na odgovoru na pitanje je li Milanović doživio iskrenu transformaciju ili mu je napokon netko složio nastup prikladan predsjedniku Vlade RH u trenutku dok se približavaju izbori, već bih prije svega uživao u činjenici da u ova dva dana iz vrha hrvatske države usprkos svim podjelama ne dolazi nijedna suštinski pogrešna poruka. Jer, u svojem nastupu u Kninu Kolinda Grabar-Kitarović bila je još upečatljivija, izravno odgovorivši i prozivkama iz susjedstva: "Nitko od nas ne poriče da su se nakon Oluje dogodili zločini, ali Oluja je čista kao suza! Gospodo, okanite se mitova, laži i obmana, Hrvatska nije neprijatelj Srbiji i ne sijte sjeme novog zla!"
Kao što smo i očekivali, s druge strane Une, Save i Dunava upregli su sve snage kako bi dokazali da je Oluja bila najveće etničko čišćenje nakon II. svjetskog rata, u što može povjerovati samo nacija koja se i još jednom odlučila na kolektivnu amneziju i mitomaniju kao strategiju nacionalnog bitka. No nitko im ne može povjerovati da su nakon svih zločina baš Srbi najveće žrtve posljednjeg rata. Da, istina je, Hrvati su se radovali kad su Srbi odlazili. To je normalna ljudska reakcija i nemamo se razloga stidjeti to priznati. Da, radovali smo se zato što odlaze oni zbog kojih smo krvarili, oni koji su 5 dugih godina držali nož na vratu polovice Hrvatske, a drugu polovicu na nišanu. Naravno, nismo se radovali kad smo vidjeli da odlaze cijele obitelji na traktorima jer nismo zaboravili da je ne tako davno prije toga bježala i naša rodbina samo s vrećicama u rukama. To je patnja koju nikome nismo priželjkivali. Bili smo neizmjerno tužni gledajući što se događa nakon Oluje, pitajući se je li naša država bila u stanju to spriječiti. No nema ama baš nikakvog razloga za sumnju u to da se Srbi nisu organizirano povukli, poslušavši naređenje Martića i njegove mafije, jednako pokorno kao što su tukli po hrvatskim gradovima te za njih glasali na krajiškim referendumima i izborima. Nema baš nikakvog dokaza da su Srbi protjerani, jer sve da smo to i priželjkivali, za to nije bilo prilike. Nisu se borili do zadnjeg atoma snage kao Hrvati koji su čuvali svoj kućni prag.
To je bio njihov izbor, otišli su sami, suočeni s hrvatskom vojnom odlučnošću te neizbježnim i zasluženim porazom. I hvala im na tome jer to je bilo jedino pošteno što su u tih pet godina napravili. Sačuvali su tako mnoge svoje živote i živote hrvatskih vojnika. A ako ćemo o hrvatskoj odgovornosti, onda prije svega trebamo o tome zašto se nije više Srba vratilo u svoju hrvatsku domovinu. No onda možemo jednako i o tome zašto Hrvatska danas nije onakva kakvu smo sanjali da će biti, a naša djeca ponovno traže sunce nekog drugog neba da im sja.
>> Nikad više ljudi na ulicama Knina slavilo 20. obljetnicu Oluje
U Zagrebu je sve bilo dostojanstveno.