Kad se primakne vrijeme izbora, bilo ovdje, bilo u susjedstvu, bilo u kojem drugom dijelu svijeta prema kojem nismo ravnodušni, politički analitičari složno zagude staru pjesmu o tzv. (pred)izbornoj retorici.
Prema njoj, političari na izborima ne govore ono što uistinu misle, nego ono što birači od njih žele čuti.
Hoće se reći da kandidati za vlast u izborno vrijeme prestaju biti ono što su bili i što će sutra možda opet biti, a postaju ono što biračko tijelo od njih očekuje da budu: prenaglašeni tumači i lažni ispunitelji njihovih želja. Da bi to mogli, nužno je da se late “izborne retorike”.
Ništa pogrešnije od toga! Birači su birači, političari su političari: između izbora, uoči izbora i u vrijeme izbora.
Kao u onoj staroj šali o “izbornoj retorici” u plesnoj dvorani.
Mladić je za ples izabrao djevojku koja je sjedila. Kad se digla da zaplešu, zaključio je da je za glavu viša od njega. Zaplesali su, a on joj, zatečen razlikom u visini, reče: Znaš, i ja sam inače visok, samo ne znam koji mi je vrag danas!
Kakvi su danas na izborima, takvi su sudionici izbora bili jučer, prije izbora, i takvi će biti sutra, poslije izbora. Nema nikakve (pred)izborne retorike.
Političke slike koje se prije izbora tek naziru u izborima su jarko osvijetljene. I nije tu riječ o ovakvoj ili onakvoj retorici, nego o političkim nazorima, o zrelosti ili ispraznosti pogleda na teškoće koje građanima otežavaju i zagorčavaju život, o sposobnosti i nesposobnosti stranaka i pojedinaca da ponude rješenja i vodstvo.
Dapače, baš ono što se o nekom društvu vidi na izborima najbliže je pravom stanju stvari. Da, laže se, obmanjuje se, obećava se, vara se..., ali zar se isto to ne čini i između izbora?
Zar iza nepravdi koje nas udaraju po glavi i nepoštenja koje nam ne da naprijed ne stoji lanac obmana, lažnih obećanja, prijevara? Na izborima se dobro vidi tko smo, što smo, gdje smo, kakvi smo, kuda srljamo i kamo bi trebalo krenuti, a u razdobljima prije/poslije izbora društvo se iscrpljuje u prikrivanju svega toga.
Na izborima se barem vidi tko je koliko visok jer većina aktera ustane, a inače gledamo samo glave kako se bore sa snom iznad saborskih klupa. Izbori su informacija o nekom društvu, a ono što slijedi uglavnom je pokušaj njezina zamućivanja.
Omiljen je i komentar analitičara da se izborne izjave o vanjskoj politici ne mogu uzimati suviše ozbiljno. Jer to, misle, nisu izjave za inozemstvo, nego za “domaću upotrebu”. Opet pogrešno, jer istina je upravo obrnuta.
U izbornoj se kampanji ističu glavni vanjskopolitički ciljevi, a u postizbornom se razdoblju diplomatskim i drugim sredstvima oni samo zabašuruju.
Je li, primjerice, važnije ono što ministri vanjskih poslova Italije, Slovenije ili Srbije šapću na uho svom hrvatskom kolegi ili pak ono što ti isti ministri, kao prvaci svojih političkih stranaka, o Hrvatskoj govore na predizbornim mitinzima i što piše u njihovim izbornim programima?
I kad su nikakvi, izbori su nekakav smjerokaz.
Pavičiću ,ti kao da si jučer rođen pa te čudi šta političari lažu.Jedino laž i jest, konstanta u politici.Pa eto ,nekidan čitamo ,Jovanka kaže,kako su tito i draža spavali skupa u istom krevetu,a nas u školi učili kako su smrtnii neprijatelji, kad Boga ti ljubim to ista vojska.Z ato nema mjesta čuđenju,Bog ti pamet prosvijetlio.