Navršila se godina dana od smrti Željka Mardešića, čovjeka koji je
pronicavo secirao svoje i naše kršćanstvo, svoju i našu Crkvu; koji je
tražio i nalazio opće i osobne vrijednosti prokazujući vlastite i naše
ćudoredne dužnosti. Malo je ljudi u nas, i još k tome svjetovnjaka,
imalo tako istančan evanđeoski balans i malo ih je s takvim kršćanskim
duhom otišlo s ovoga svijeta kao taj čovjek. Njegov se glas, međutim,
nije čuo na masovnim skupovima, nije se prosipao po sastančenjima, nisu
se za njim jagmili ni mediji niti ih je on tražio, premda od njih nije
niti zazirao...
Bio je čovjek odan svojim najdubljim uvjerenjima, posvećen visokim kao
i običnim pitanjima, nazočan tamo gdje se gradilo. Do kraja je ostao
vjeran sebi zapravo Bogu kojemu je duboko i istinski vjerovao.
Otišao je iznenada i od tada još više nedostaje. Njegova je zauzeta i
oštra misao sazrela u školi istinskog evanđeoskog propitivanja.
Nije se zadovoljavao stereotipima i nije se mirio s polovičnošću. Sam
je sebe kritički propitivao: "Pitao sam otvoreno sebe: kako možeš biti
toliko dobro upućen u kršćanstvo, a tako malo mariti za njegove
ćudoredne dužnosti". Željko je otišao s ovoga svijeta, no ostala je
njegova misao, i danas svježa i britka, hrabra i nadahnjujuća. Što li
bi rekao o današnjem evanđelju? Ako smijem tako misliti, uvjeren sam da
bi digao glas protiv našega bljedunjavoga kršćanstva i jalovih
akademskih sofizama. Latio bi se pera i ustrajno pisao o bitnome.
Digao bi glas protiv konformizama kojima smo skloni na svim
razinama u Crkvi i u društvu, u osobnim životima i u zajednicama.
Upozoravao bi na bezumlja i stereotipe kojima se u nas voli zaogrnuti i
religija i nacija. Ukazivao bi na samozavaravanja kojima opravdavamo
svoju slabu vjeru. Jetko bi upro prstom na našu (crkvenu)
uhljebljenost. Svrstao bi se među one janjce koje Isus šalje izravno
vukovima.
I bio bi posvećen najsvetijoj zadaći donošenju evanđeoskoga
kvasca u svoju suvremenost. U svijetu u kojemu, baš kao i u Isusovo
vrijeme, jedva tko želi postati janjcem među vukovima, njegov istančani
balans odlučio bi se za tu (osobno) izgubljenu bitku. "Ne nosite sa
sobom ni kese, ni torbe, ni obuće", u njegovu bi opredjeljenju imalo
posve osobni, radikalizirani učinak. Ne propitujte zašto razmišljanje
uz ovu nedjelju posvećujem Željku Mardešiću.
Za života ono ovakvo, s moje strane, ne bi bilo primjereno, a i on bi
se protivio. Sada, pak, osjećam dug i poticaj na tragu evanđelja dana.
Bog katkad i ovom našem, nerijetko razvodnjenom, kršćanstvu pošalje
proroka. A Željko je bio taj i takav čovjek. Skoro pa janje među
vukovima.
VEČERNJI BREVIJAR
Janjci i vukovi
