Premijer Sanader poslao je iz New Yorka čudnu poruku po kojoj ispada da
su jedina prepreka ulasku Hrvatske u EU Mesićevi savjetnici. Otpusti li
predsjednik svoje savjetnike, koji već 18 godina spavaju i sanjaju
Hrvatsku u nesvrstanima, prepreka više ne bi bilo.
Zavidni “mesićevci” ne mogu prožvakati velike vanjskopolitičke uspjehe
Sanaderove vlade, kaže ljutiti premijer, koji je i porukama iz
Bruxellesa nakon Mesićeva govora na Zagrebačkom velesajmu i ovom
posljednjom iz New Yorka stvorio sliku o Mesićevim savjetnicima kao o
nekom čudnom tijelu odijeljenom od predsjednika koji ih je izabrao i
postavio, kao o nekoj skupini koja vodi svoj posebni život trujući
naivnog Mesića svojim nesnošljivostima protiv nadasve uspješne vlade i
premijera.
Naravno da, recimo, Budimir Lončar, sanjao on nesvrstane i Jugoslaviju
ili ne, nije prepreka za ulazak Hrvatske u EU.
Tvrditi da su Mesićev govor na Velesajmu ili savjetničke sklonosti
krivac za stagnaciju pregovora s EU i možebitni ulazak Hrvatske 2014.
godina isto je kao tvrditi da je afera “sir i vrhnje” kulminacija borbe
protiv nepravilnosti u Zagrebačkim cestama i Bandićevu Holdingu, tri
pladnja pršuta i gledanje kroz prste studentima vrhunac obračuna s
korupcijom na sveučilištu, a jedna peka i dva noćenja u Monte Carlu
rješenje privatizacijskih marifetluka u Hrvatskom fondu za
privatizaciju.
I jedno i drugo je jednostavno neuvjerljivo, a Sanader je drugom, vrlo
brzopletom izjavom pokazao da su mu živci pri kraju. Mesićevi
savjetnici su Mesićev problem, njihov utjecaj na javnost je neznatan pa
je deplasirano nasrtati na njih – koji će za godinu dana i tako
nestati, kako je lijepo primijetio Sanader – kad je sam Mesić puno
bolja meta.
No Sanader zna da je upit šefa države o troškovima u veleposlanstvima
legitiman iako je pitanje treba li ići preko medija ili je bilo
dovoljno postaviti pitanje Vladi i nekom iz MVP-a. Možda je Mesić
nezadovoljan komunikacijom koju ima s Vladom?
Možda je odlučio zadnje godine svog mandata jasno pokazati da se
svrstao na političkoj skali i da će raditi za protivničku stranu, ali
sve to skupa nema nikakve veze s hrvatskim šansama za ulazak u EU i
Sanader je previše iskusan da to ne bi znao.
Ono što začuđuje jest Sanaderova sve očitija nervoza. On, koji je dugo
držao “von oben” poziciju puštajući da se s kritičarima razračunavaju
vjerni suradnici poput J. Kosor, Polančeca ili Šukera, očito
proživljava veliku krizu. Mnogo se toga okrenulo protiv njega u ovom
mandatu. U kuloarima se govori da je potegnuo političke veze kako bi
zamolio da, ako Srbija ulazi u igru, Hrvatska bude barem šest mjeseci
ranije primljena.
Točno ili ne, sigurno je da se Sanader Tadićevim izjavama da Srbija
može biti kandidat za EU već sredinom 2009. ne veseli. On zna da je on
taj koji će biti odgovoran ako vrlo brzo pred Bruxelles ne izađe s
dvije-tri prave i konkretne akcije i propusti dobro raspoloženje prema
Hrvatskoj u dijelu Unije, koja bi željela jednom dobrom viješću sama
sebi ublažiti frustraciju zbog propasti Ustava i kraha Lisabonskog
ugovora.
On je taj koji se odbio odreći svojih ministara koji se nisu iskazali u
antikorupcijskim akcijama i time dopustio da se sve svede na hvatanje
“pikzibnera”. On je umanjio Polančecovu odgovornost u Maestru i
Rončevićevu u vezi s vojnim kamionima dok je bio ministar obrane, a
sada ga štiti i kao ministra policije.
Sanader šalje poruku da je svoje ljude stavio ispred interesa Hrvatske,
pokrio ih svojim autoritetom i snagom i sada mora znati podnijeti i
posljedice tih postupaka, mora se nositi s nezadovoljstvom naroda, s
jedne, i Bruxellesa, s druge strane, mora ući u izborne utrke s vrlo
nepovoljnih pozicija. Sanader zna da će, ne uđe li Hrvatska brzo u
finale pregovora s EU, biti kriv jedino on. I to ga, zapravo, ljuti, a
ne Budo Lončar.
MAGAREĆA KLUPA
Je li Budo prepreka za EU?
