Da postoji jaka oporbena stranka, već sada bi se mogla početi pripremati za preuzimanje vlasti od Kukuriku koalicije. Od početka demokracije u Hrvatskoj nijedna vlast nije u tako kratko vrijeme izgubila povjerenje građana, nanizala toliko negativnosti u upravljanju zemljom i u toliko slučajeva pokazala svoj sumnjiv moral. Pa ipak, ljevica se ne treba bojati. Ne samo da je HDZ još slab nego ga ljevičarski političko-medijski milje nastoji učiniti još slabijim i na druži rok onesposobiti kao takmaca SDP-u. A u tome bi mogao imati uspjeha. Na ekstreman način taj naum je u jednom respektabilnom listu izrazio jedan kolumnist u tekstu pod naslovom “Nema napretka dok HDZ ne nestane”.
Među ostalim piše: “Kreatori naše nesreće sad ponovno dižu glavu. Za predsjednika su dobili čovjeka u čiju riječ se nitko ne može i ne smije pouzdati, čovjeka koji i nakon unutarstranačkih izbora nastavlja s bljuvanjem rigidnog nacionalizma, čovjeka opasnijeg utoliko što dolazi iz svijeta obavještajne muteži koja je Hrvatskoj češće nanosila štetu, nego donosila korist.”
Lako je prepoznati totalitarni, komunistički, boljševički stil u sintagmama “ponovno dižu glavu”, “nitko ne može i ne smije”, “bljuvanje rigidnog nacionalizma” i mnogim drugima. Prije i poslije izbora nekoliko sam puta pisao o svojoj pretpostavci da ljevica u Hrvatskoj vlast može osvojiti otprilike na svakim četvrtim, petim izborima i zadržati se samo jedan mandat te da je odlučila naći načina da se na tronu održi duže vrijeme. To može samo tako da HDZ učini iznimno slabim, ili, kako bi rekao citirani kolumnist - nema napretka dok HDZ ne nestane.
Medijsko-uskočko-sudsko razvlačenje samo dosad otkrivenih slučajeva korupcije u HDZ-u i oko njega može trajati godinama, a moguća nova otkrića mogu HDZ u crnim kronikama medija držati tako reći unedogled. Pri tome je vrlo važno i financijsko iscrpljivanje stranke, a velika stranka bez novca u političkoj utakmici nema šanse. Treba reći da ni lijevi mediji (drugih je vrlo malo), osim onih s kojima je očito sklopljen pakt, ne štede Kukuriku koaliciju, ali nikome u njima ne pada na pamet da bi je već sada HDZ mogao ugrožavati.
Do jučer najjača stranka u Hrvatskoj još se i ne doživljava kao stvarna oporba. Premda ima gotovo potpuno novo vodstvo, ono je u sjeni staroga. HDZ-om još uvijek vladaju Ivo Sanader i Ratko Maček istina, sada ne u vlasti nego u sudnici. Tomislav Karamarko djeluje kao neka vrsta arhitekta koji se muva po potresom razrušenom gradu i gleda kako bi ga obnovio. HDZ-u je jedini spas da novo vodstvo te ruševine ostavi, da ih odlučno pripiše onima koji su ih i uzrokovali, da ukloni i ljude koji su u stranci ostali a za to rušilaštvo bi mogli biti optuženi, i da se vrati temeljnim državotvornim i socijalnim načelima stranke.
Pri tome mu baš neće biti teško dokazati da je Sanader bio međunarodna i unutar Hrvatske ljevičarska podvala HDZ-u. Ono malo poznatijih desnih novinara bilo je odlučno suprotstavljeno Sanaderu pa ih je gdje je mogao i progonio. Ljevičarski mediji i novinari, među njima i oni koji su bili batinaški komentatori u komunizmu, godinama su mu pravili spomenik, pa i onda kad je uvelike došao do izražaja njegov autokratizam i kad su se naslućivali kriminal i korupcija. Nipošto Sanader nije autentični proizvod HDZ-a nego nametnuti i programirani rušilac svih bitnih političkih načela te stranke. Sad vidimo i znamo da su se poslije Tuđmana za primat u HDZ-a borila dva najmračnija lika u hrvatskoj politici od osamostaljenja – Ivo Sanader i Ivić Pašalić.
Za HDZ bi mogla biti sretna i možda presudna okolnost da mu se na čelu našao čovjek koji baš ni u čemu nije nasljednik ni jednoga ni drugoga. Stoga ima uvjete, pa mu još treba hrabrost i vještine, da tu stranku definitivno izvede iz dvaju mrakova prošlosti. Ne učini li to, i ne učini li to dovoljno odlučno, plan ljevice o dugoročnoj slabosti i nekonkurentnosti HDZ će se ostvarivati. Jer ljevica imaju manje više sve – vlast, institucije, medije. Sve osim naroda.
Cilj je restauracija YU-režima, jedine sdPartije crvene rvacke