Bez obzira na to da li je reč o veri u čovečanstvo, ili o veri u svoju naciju, ili u svoju ulicu... Sve je to pogubna vera. Citat je ovo iz jednog razgovora sa srpskim piscem Aleksandrom Tišmom (1924 -2003) čiji me veliki roman “Upotreba čoveka” ovih dana posvuda prati. Vratit ću se na njega malo kasnije, nakon što s vama podijelim zbunjenost i tjeskobu zaostalu od jedne svečane prilike i priredbe, otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara.
Ove sam godine prvi put uživo, s mjesta tek nekoliko metara udaljenog od dubrovačkog Orlanda, gledao tradicionalnu ceremoniju otvaranja Igara. U kulturnoj rubrici već sam napisao svoje pozitivne dojmove o samoj priredbi u režiji Krešimira Dolenčića koja je bila sva živahna i dramaturški lijepo složena. Činilo mi se tada i na tom mjestu, u tom živom grotlu mnoštva, stihova, pjesama, plesova i čiopa da je svečanost i vrlo životna. Zato sam opisao i ganuće koje nipošto nije bilo samo moje, ganuće koje su mi i mnogi poznanici i kolege kasnije potvrdili kao vlastiti doživljaj trenutka u kojem se na jarbol ispred crkve svetog Vlaha uzdizala zastava s natpisom Libertas.
Cinici imaju odgovor
Nisam nipošto imun na takve kolektivne zanose, pogotovo kada je njihov razlog i uzrok genijalno umjetničko djelo poput Himne slobodi iz Gundulićeve Dubravke zaogrnuto svečanim plaštem glazbe Jakova Gotovca. Zbog orkestra i zbora, a i nekih konkretnih detalja u Gotovčevom skladateljskom rukopisu za mene je to glazbeno djelo oduvijek predstavljalo u hrvatskoj glazbi najsjajniji odbljesak Beethovenove Ode radosti iz finala Devete simfonije. Ima jedno mjesto u obje kompozicije, stručnim jezikom rečeno jedna modulacija i korona, zbog koje mi se svaki put učini da nam se čitavo zvjezdano nebo nad glavom i njegov etički kantovski odraz u nama zaustavljaju kako bismo i mi zastali i opili se osjećajem jedinstva sa svakim ljudskim bićem i s čitavim svemirom.
Razlog vlastitog ganuća od takve glazbe sam sebi objašnjavam i uvjerenjem da se i Schillerovi i Gundulićevi stihovi, baš kao i Beethovenova i Gotovčeva glazba ne obraćaju samo narodima njemačkog i hrvatskog jezika na kojima su napisani, nego i čitavom svijetu, da Gundulićeva Dubravka nije samo Grad na hridi podno Srđa, nego čitav svijet. Ili, kako je u uvodnom tekstu otvaranja Igara napisao i izrekao Luko Paljetak – svijet koji je postao Grad. Upravo zato snažno me prodrmala sumnja Aleksandra Tišme da je i takva vjera, vjera u čitavo čovječanstvo, jednako pogubna baš kao i vjera u samo jednu naciju ili ulicu.
Zaista, koliko je ljudi na Stradunu ili pred televizorima te večeri osjetilo Himnu slobodi ne kao pohvalu slobodi jednoga Grada ili jednoga naroda, nego kao daru kog višnji je Bog dao svakom čovjeku skupa sa zadaćom da u svojoj slobodi čuva i slobodu svakog drugog čovjeka? Jesam li ja možda sve to umislio? Pripisujem li možda Gundulićevim stihovima, u svojoj želji da to upravo tako bude, neko značenje kojeg u njima zapravo nema? Uostalom, čemu onaj stih da “ni svi ljudski životi ne mogu bit plata tvoj čistoj lipoti”? Nismo li se upravo mi, Hrvati, posljednji među narodima Europske unije opekli na toj vatri žrtvovanja tolikih života za nešto što se ponovno, po stoti i tisućiti put u povijesti čovječanstva nije ostvarilo, za ovo što danas imamo i za što mnogi ne bi više dali ni pišljiva boba, a kamoli život?
Pitanja, pitanja, pitanja... Koju to vrstu slobode danas pruža hrvatska država svojim građanima pogaženog dostojanstva, pritisnutima dužničkim jarmom, a prečesto i osvetoljubivošću te iste države koja se učas okrene protiv vlastitih građana koji odbiju obožavati je i diviti se onima koji njome upravljaju?Čemu svi ti stihovi, čemu sve te muzike i čemu uopće sva ta takozvana kultura? Je li itko s počasne ili pučke tribine te dubrovačke večeri zbog onoga što je čuo i vidio otišao kući uljuđeniji, suosjećajniji, plemenitiji?
Cinici na sva ova pitanja imaju spreman odgovor i na svako razočaranje u bilo koji ideal mimo materijalnog blagostanja nadmoćno će reći: a lijepo smo vam rekli. Mnogo je argumenata na njihovoj strani u vremenu kada moramo uvidjeti da države nisu empatične zajednice okupljene oko zajedničkog i javnog dobra, nego korporacije s nemilosrdnom računicom koje čovjeka samo upotrebljavaju baš onako kako u romanu “Upotreba čoveka” iz 1976. godine svojim jezikom nenadmašne majstorske preciznosti opisuje Aleksandar Tišma.
Upravo zbog onih koji se u svom pisanju opredjeljuju za kategorije “mi-oni”, “lijevi-desni”, “pobjednici-gubitnici”, “pravednici-prokletnici” treba čitati pisce kakav je bio Tišma. Bez obzira što je upravo za “Upotrebu čoveka” 1977. dobio Ninovu nagradu, Tišma je umjetnik kojeg ni ona komunistička i socijalistička država baš nije uzdizala na pijedestal, a 1993. godine otišao je iz Miloševićeve Srbije u dobrovoljni egzil u Francusku. Sumnjičavost službadije (sjajna riječ Radovana Ivšića za poslušne i nemisleće sluge svih država) prema Tišmi nimalo ne čudi s obzirom na njegovo literarno svođenje svih država i sistema u istu ravan jednog velikog sumanutog žrvnja pogonjenog mržnjom koji melje pojedince bez ikakve diskriminacije: čas ove, čas one, svi kad-tad dođu na red.
Čemu sva ta umjetnost?
Tako i u romanu “Upotreba života” podjednako, samo naizmjence, kako se mijenjaju vlasti i okreće ratna sreća, u Novom Sadu za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata stradaju i Srbi i Jevreji dok ne dođe red i na domaće Nijemce. A za one koji prežive, a nikako da se odreknu snova o nekoj svojoj i univerzalnoj slobodi, nema ni pobjede, ni oslobođenja sve dok se sami ne predaju smrti kojoj su jednom nekim čudom izmakli.
Pisac rođen u banatskom Horgošu od oca ličkog Srbina i majke mađarsko-židovskog podrijetla u svoje je likove ugradio i komadiće povijesti vlastite obitelji. Nažalost, noviji naraštaji u Hrvatskoj za Tišmu nikada nisu ni čuli, ali knjige mu možete pronaći u knjižnicama i antikvarijatima. Mene su na njega podsjetili Švicarci kada mi je prošle zime slučajno u ruke došao Neue Zürcher Zeitung, jedan od najuglednijih i najozbiljnijih europskih dnevnih listova. Baš u tom broju Tišmi je, u povodu 10. godišnjice smrti, bila posvećena čitava stranica.
I što da radi čovjek koji s Tišminom knjigom u ruci, ili nekom sličnom, istodobno nosi i odjek zanosa još jedne priredbe, još jedne odsvirane i otpjevane Himne slobodi, pod velikom svilenom zastavom sa slovima Libertas? Zašto uopće održavamo na životu tu umjetnost i umjetničke rituale i učimo djecu kojekakvim himnama? Kakve to veze ima s našim uvijek za nešto i od nekoga upotrijebljenim životima? Moj odgovor mnogo je više slutnja nego znanje da bih vam ga se usudio ponuditi. Samo znam da nam nema druge nego graditi svaki dan iznova, na svakoj noti i slovu koji nas dotaknu.
