Prije nešto malo manje od dvije godine, tada kao šef Plive, današnji mandatar za sastavljanje nove vlade Tihomir Orešković jasno je naznačio glavni hrvatski problem kad je rekao: “Nažalost, u Hrvatskoj još uvijek imamo klimu koja ne potiče ulaganja.
Procedure su zamršene i dugotrajne, regulatorni se okvir prečesto mijenja, a neki si u administraciji dopuštaju da vas prebacuju od jednog referenta do drugog. Vlada čini pomake i mijenja okvir razmišljanja i rada, no otpori su veliki. U Hrvatskoj postoji puno potencijala, ali se moramo usmjeriti na konstruktivne promjene, a ne se stalno boriti protiv njih. Svijet se mijenja velikom brzinom i ne možemo raditi isto kao prije 20 ili 30 godina.” Je li se išta promijenilo nakon dvije godine? Baš ništa! Zapravo, još je gore!
Da su otpori ogromni, moglo se vidjeti na primjeru Mosta koji je doveo u pitanje isključivo vladanje HDZ-a i SDP-a. Koliko god Most imao i loših strana, najbolja je strana ipak što je uskovitlao hrvatsku žabokrečinu. I zato je meta salvi napada. No još su veći, i to orkestrirani napadi na Oreškovića koji još nije ni pokazao što može i što će napraviti. Prilika mu nije ni pružena, a već ga treba likvidirati. Dobro je jednom rekao nobelovac Ahmed Reweil: “Nije da su na Zapadu genijalci, a u nas glupaci.
Oni samo pomažu propalog dok ne uspije, a mi se borimo protiv uspješnog dok ne propadne!” I tako se Oreškoviću pripisuje da ne zna dobro hrvatski, da nije živio baš puno u Hrvatskoj, da nema političkog iskustva, pa čak da nema političkog i demokratskog legitimiteta, a najdalje su otišli vječni hrvatski sindikatlije koji su ga odmah svrstali u izaslanika krupnog kapitala. Ne napada se Oreškovića zato što ga je HDZ predložio za mandatara, nego ga se u prvom redu napada i već u začetku pokušava i preplašiti i blokirati da bi njegova buduća vlada išta napravila što se kosi s interesima vječnih sisača državnog i lokalnih proračuna. Jer je jedan od glavnih zadataka Oreškovićeve politike svakako prekidanje prakse teške uhljebničke politike koja vlada Hrvatskom i vuče je godinama prema dnu.
Mnogo je interesnih klanova kojima nije u interesu išta promijeniti. Jer briga njih za nas druge, briga njih za državu, za narod, oni samo gledaju svoje parcijalne interese. No opet se pokazalo, kao i mnogo puta dosad, da su glavni kočničari promjena sindikati. Njihovi vječni šefovi više ne robuju marksističkim frazama o krupnom kapitalu, nego su otišli još korak dalje, kao Krešimir Sever, koji u osvrtu na Oreškovića kaže: “Ne bi se smjele događati reforme u kojima ćemo mi praktički postati taoci jednog poduzetničkog mentaliteta potpomognutog hladnim ekonomskim analitičarima koji zapravo u ljudima gledaju samo brojke koje im pomažu da se postigne veće i bolje rezultate.” Zamislite, Hrvatska bi mogla postati talac poduzetničkog mentaliteta! Naravno da će najveći otpori promjenama doći upravo od vječnih socijalističkih sindikatlija.
Tko će hraniti državne službenike i toliku socijalu ako ne bude poduzetništva koje će stvarati nove vrijednosti i puniti državni proračun? Doista se čovjeku zamrači pred očima s takvim izjavama izvan svake zdrave pameti! Još ako se zna da Sever dolazi iz Fine, pametnome dosta! Sindikati su najveći neprijatelji kapitala, dakle investicija, novih radnih mjesta, visokih plaća. Ili kraće, sindikati su najveći neprijatelji radnika! Ali nije njih briga ni za radnike, nego samo za svoje interese.
Zar njima nije jasno da je jako poduzetništvo temelj svake moderne države i da bez poduzetništva neće biti novca ni za njih? Meni se, kao poduzetniku, čini da sindikalni vođe više misle na svoje sinekure i parcijalne koristi nego na svoje članstvo i domovinu. Oni su dio cijeloga truloga mentaliteta koji nas je doveo tu gdje jesmo. Kažu na selu: “Ne laje ćuko zbog karavane koja prolazi, nego zbog sebe!” Najgore je od svega toga što to govori doživotni sindikalist u zemlji u kojoj ne da nema prava radnika, već je sve manje radnika. A on je dobio svoj šesti mandat kao “onaj koji je prije svih u zaštiti prava radnika”. I sad izjavi ovo. Licemjerje je gadna stvar. Ako su ljudi važniji od brojeva, kako kaže Sever, zašto onda sindikalni vođe ne volontiraju?
Definicija sindikalista u Hrvatskoj glasi: onaj koji se brine za plaće zaposlenih u sindikatu! Stalo je vama do naroda kao meni do lanjskog snijega.
Jedno je sigurno, sindikati su najregresivnija snaga u Hrvatskoj! Dosta je bilo!
>> Bi li Tihomir Orešković zaposlio Milanovića, Marasa ili Grčića?
Zvonimire ... ovakvim tekstom se ne sprema na dijalog nego na rat. Nadam se da si na to spreman, a nadam se i da mandatar ima malo vise takta. Ne tvrdim da nisi u pravu, ali da ne bi bilo poslije ... nismo znali :-)