Zacijelo su đaci po školama, ne po HNOS-u već po tradiciji oslikali i opisali plodove jeseni i jesenske boje, raskošan rog obilja.Urodiše vrtovi, njive, voćnjaci, vinogradi... Odasvud radost stvorenog, uzgojenog. Uznositost vlastita rada. Dio proizvedenoga predstavit će se na različitim sajmovima, pošto se ocijene i jabuke i med, i buče i tikve, grožđe i cvijeće... Po cijeloj zemlji zaredalo izlaganje i jedva da ima većega mjesta koje nema kakve svoje "Plodove", "Bučijade", "Tikvijade", "Kobasijade", "Zeljarijade", "Krumpirijade"... Nikako da se udružimo pa podijelimo s tim priredbama, izložbama, prezentacijama tako da se svatko specijalizira u nečemu, pa da osim lokalnih zadovoljstava načinimo i veliku nacionalnu korist, biznis naime. Zasad većina pokušava proizvesti ne nešto novo i svoje nego nešto što je već negdje vidjela, čak se rijetko trudeći da bude makar malo drukčije i malo bolje.
Kao, nek se vidi da i mi to za trku imamo. A pogotovu ako se tako vidi u što se utrošio dio lokalnoga budžeta, ostvario dio programa od udruge do stranke. Nije ni to loše, ali dopustite mi, poštovani čitatelji i kreativci, pomisao koliko bi sve to moglo biti još ljepše i čudesnije kad bi bila određenija i osmišljenija u tome nacionalna strategija, kad bi se sitni budžeti ustremili u istome smjeru, pa kad bi cijela Hrvatska živjela ne za deset nego za jedno ocjenjivanje meda, ne za deset nego za jedno ocjenjivanje rakija. I kad bismo onome tko objektivno jest najbolji priznali njegovu vrsnost, a umjesto deset polu-, jednu istinsku inovaciju. Kako bi nam tek bilo da svatko ne peče svoj pekmez nego da plodove i pečenjare usmjerimo u jednu ili u nekoliko boca i brendova.
Pa, zamislite, da su svi džemovi izvrsni poput onoga od šljiva i ekojagoda Gordana Maslača ili SMS-ova od smokava te da svi koji ih rade mogu lijepo i unosno živjeti od toga svog jesenskog ponosa. Ovako, umjesto da ih može prodavati zainteresiranim trgovcima u dvadesetak zemalja, ni najbolji ih ne mogu napeći dostatno te sve ostaje na maštanju kako bismo mogli te na sentimentalnosti, za koju na tržištu rijetko ima mjesta, a još se rjeđe ona može naplatiti više, kao svojevrsna dodatna vrijednost.
