Bio je to tjedan velikih događaja. Hrvatska je teniska reprezentacija postala prvak svijeta, porazivši Slovačku u mečevima koji su prošle nedjelje potpuno zaposjeli TV ekrane i prouzrokovali nove svađe između sportskih fanatika i onih kojima je dovoljno čuti rezultat nekog natjecanja.
Niste li sportski fan, a niste li ni željeli ulaziti u svađe s ukućanima jer biste radije proveli nedjelju gledajući nešto drugo, mogli ste tenisko popodne sagledavati kao lekciju iz učenja strpljenja koje će nesporstki uglavljenom gledatelju uskoro sve više trebati. Svjetsko je nogometno prvenstvo sve bliže, HTV-ovi su sportski novinari već počeli odbrojavanje, a nogometaši su sve češća lica na ekranima. I ne samo lica. Ivan Bošnjak u jednoj reklami gura nam pod nos svoja stopala s kojih bi i osrednja pedikerka skinula kože za nepromočive dječje cipele. Taj prizor koji se prikazuje nekoliko puta nije nimalo ukusan i glamourozan, ali barem raspršuje mit o nogometu kao o najvećom rasadištu, centru metroseksualaca.
Par uobičajenih buntovničkih rečenica koje su snimili iz ustiju Johnnyja Štulića na RTL TV bučno su najavili kao njegov prvi televizijski ekskluzivni intervju, nakon kojega situacija između njega i vjerne publike ostaje status quo. No sve veće otvaranje prema hrvatskim medijima očito pokazuje da Štuliću kao izrazito taštoj osobi jako godi medijska pompa, mada on to nikada neće priznati, ali još nema hrabrosti suočiti se s testom svoga života i isprobati svoju današnju tržišnu vrijednost. Možda i on dijeli mišljenje onih koji govore da je ovakav interes za njim posljedica njegova gotovo mitskoga odbijanja da se vrati u Hrvatsku i da bi se nakon nedvojbeno punih povratničkih koncerata taj balon zauvijek ispuhnuo. Ali, ako bi Johnny izveo jedan blitzkrieg i nakon njega opet nestao, sigurno bi se iz svega izvukao bogat i neokrnjene karizme. Taj san zasigurno ne bi bio gotov, da se poslužim riječima Johna Lennona koji je smrtno stradao na jučerašnji dan, prije točno 25 godina.
Ubio ga je vlastiti fanatični obožavatelj, jedan psihotični bjednik, samo da bi pokazao kako i on može biti gospodar života i smrti svoga idola. Prerano je stavljena točka na i na život i karijeri čovjeka koji je do danas mogao još mnogo toga reći. Prelako je i neumjesno sada biti ciničan i upitati zašto se obožavatelji ne okomljuju na kvazizvijezde nego je takva sudbina zadesila jednog od najvećih i najbritkijih umjetnika 20. stoljeća koji je cijeloga života zagovarao ljubav i mir, ali ne tek kao fraze ocvalih hipija. Ako niste jučer čuli barem jednu njegovu pjesmu, učinite to danas. Hello, Goodbye...
