Kako u odbrojavanju do punopravnog članstva u EU ostaju tek sati, ne možemo se ne čuditi temama koje se otvaraju ili dovršavaju upravo sada, tek sada i upravo zbog ulaska u EU. I upravo te konkretne teme, baš u ovom vremenu koje mjerimo satima, postaju konačni argument u prilog tvrdnji da je članstvo bilo i ostalo jedini ispravan put. Svi vi koji ste imali ili još uvijek imate dvojbi oko koristi od članstva dobili ste kristalno jasne argumente za promjenu stava. Za prestanak lutanja.
Pri tome uopće ne mislim da je gužva oko tzv. EU uhidbenog naloga glavna ilustracija izrečenoga. Bez obzira na povezivanje toga sa nedolaskom njemačke kancelarke i bez obzira na isforsirano, neiskreno i djetinjasto pozivanje na „stotu“ promjenu Ustava kao preduvjet … čega? Sada nam smeta Ustav, naš, koji smo, samo podsjećam, mijenjali takoreći jučer i u koji smo upravo tada unosili neke nove oblike kriminala koji „ne zastarijeva“. Jedini u Europi (ta tko nam je ravan!) napisali smo u Ustav da je, tako proizlazi, i najsvirepije ubojstvo daleko blaže kazneno djelo od stjecanja nekoliko dionica „u pretvorbi i privatizaciji“. Vratiti ćemo se još na ovu temu.
Jeste li primijetili kako se doslovce zadnjeg radnog dana potpisuje ugovor o prodaji dionica riječkog brodogradilišta, jedan od uvjeta za članstvo u EU. Zadnji dan, kada više nismo imali kud. Jeste li primijetili da se samo tri dana prije ulaska u EU donose odluke o milijardama državnih potpora Croatia Airlines-u, Croatia banci i Imunološkom zavodu. I one u zadnji čas, još dok se može, dok ta prokleta EU još ne može blokirati … Još nekoliko sati.Sramota. Kompanije koje u imenu nose hrvatsku državu pa gubitaši kojima treba novac svih nas, poreznih obveznika. No, nije ime problem, već vlasništvo, državno vlasništvo. Hrvatsko ili sjevernokorejsko, svejedno. Sinonim i uzrok ekonomske propasti.
Drugim riječima – komunizam u Hrvatskoj, kao ilegalno djelujući sustav i kao metode vladanja broji svoje posljednje sate. Prejake riječi? Nimalo! Doista se radi o posljednjim satima. Prije puno vremena napisao sam u ovoj kolumni da Europska Unija sigurno neće dopustiti da joj se ulaskom Hrvatske na ta mala vrata uvali komunizam, kojeg je tada, a i danas, u Hrvatskoj bilo koliko hoćete. Čak u ustavu, u zakonima, kamoli ne u svakodnevnoj praksi ili, ponajviše, u brojnim glavama. I ne samo u sijedim.
Zato su prevažni ovakvi trenuci, pet do dvanaest. Tada istina izlazi na vidjelo čak i ako ju se moglo maskirati u „običnim vremenima“. A istina jest da kao narod očigledno lutamo u traženju odgovora na neka prevažna pitanja. Poput ovog – kako uistinu funkcionira ta Europa, svijet oko nas? Ili – kako se kroz povijest došlo do upravo takvog sustava? Pa sve do – što je u tom praktičnom sustavu pravilo a što njegova aberacija?Lutamo i time činimo sami sebi štetu. Ta „europska pravila“ koja smo preveli i prepisivanjem unijeli u svoj pravni sustav još uvijek nisu i pravila u koja vjerujemo i koja iskreno živimo. Sanjamo još o državnom vlasništvu kao spasonosnoj formuli koja će tobože spriječiti da „ostanemo bez svega“ – pa se kaže - najprije banaka, telekoma, industrije, na kraju voda, šuma … Sanjamo, lutamo i ne vidimo kako je upravo to pogrešan put, put u propast iste te države koja postoji isključivo zbog tog, hrvatskog naroda.
Kada bi ova lutanja u pogledu poželjnog oblika vlasništva bila rezultat tek puke borbe političara za većom vlašću i većim brojem političkih sinekura po državnim poduzećima („čuvarima državnog grala“), ni po jada. Problem je ozbiljniji. Dobar dio javnosti je, nakon godina i godina bombardiranja prikrivenom komunističkom propagandom, uvjeren da smo mi u pravu, a Europa u krivu. Jer, eto, i tom Europom vladaju neke bešćutne multinacionalne kompanije i nemilosrdne, krvoločne banke.
Lutanju Hrvata je kraj. Eksperimentiranju na živim ljudima je kraj. Našim „specifičnostima“ je kraj. Izgovorima tipa „mi mali, oni veliki“ više nema mjesta.
Progonu iskrenih reformatora i istovremenom štićenju pretorijanaca propalog sustava je kraj. Zbog kojih god razloga Angela Merkel ne dolazi na proslavu, svejedno joj hvala. Postigla je, možda i ne htijući, ono što je najvažnije. A to je da u Europu uđemo bez švercanja droge komunizma, koju smo u dugim lutanjima nekad davno pokupili u istoj toj Europi.
