“Kdor ne skače, ni Slovenc, hej, hej, hej” poskakivat će premijerka Kosor držeći se za ramena svoga slovenskog kolege Pahora, plešući polku, te tako dajući potporu Kekovoj “reprezentanci” na SP-u. Istodobno će predsjednik Josipović primiti pod ruku svoga kolegu Tadića, pa će njih dvojica zaplesati užičko kolo slaveći golove Antićevih orlova.

Na taj mali igrokaz uoči nogometnog SP-a, oko kojeg će se sljedećih mjesec dana vrtjeti cijeli svijet, potaknule su me posljednje aktivnosti premijerke i predsjednika. Dama s brošem se posebno zbližila s europejcem podno Alpa gledajući u njemu zgodnu priliku, čovjeka koji želi Hrvatskoj pomoći da otvori schengenska vrata, a sebi priskrbi jake političke bodove. Srbijanski predsjednik Tadić je, pak, za prošlotjednog ponovnog bratimljenja Hrvata, Srba i Bošnjaka u BiH, nakon krvavih devedesetih, pozvao sve strane da – na Svjetskom prvenstvu navijaju za Srbiju!

Josipović je za pljesak svjetskih političkih moćnika priznao i hrvatski grijeh u ratu na prostorima te bivše jugoslavenske republike. Nekako će i pregrmjeti da navija za istočne susjede, pa i da simpatizira zapadne. Uostalom, njegova je obitelj u "zemlji svih naroda i narodnosti" živjela vrlo dobro.

Globalna nas politika, eto, gura u nove balkanske asocijacije, u mnogim društvenim granama funkcioniramo vrlo dobro, a iz svijeta nam poručuju – bez susjeda je suživot nemoguć. Pa kad se političari bratime, kada velike i male tvrtke međusobno surađuju, kada hrvatska i srbijanska mafija savršeno funkcioniraju, zbog čega i običan puk ne bi napravio napor i u sljedećih mjesec dana ne bi navijao za – susjede.

Srećom, narod, koji je prerano oprostio Slavenu Biliću neuspjeh u proteklim kvalifikacijama pa i sada pjevuši "I dok je nered i dok je šteta, ti si za mene prvak svijeta", ovom prilikom ima ipak nekakvu opciju. Hrvatski navijač tako neće navijati za Srbiju i Sloveniju, reprezentacije koje najviše prezire, već će, izbjegavajući stres koji nudi nastup vlastite reprezentacije, moći uživati u nogometu. Jer, ionako nema navijačke strasti, za nekog drugog se ne navija, samo ga se simpatizira.

No, i nakon južnoafričkog prvenstva nogomet će se igrati. Reprezentaciju čeka novi izazov – kvalifikacije za EP 2012., u najlakšoj skupini.

I dalje čekamo to Dinamovo proljeće u Europi i Hajdukov konačni iskorak. Da ne bismo za dvije ili četiri godine opet naricali nad svojim porazima, pomoć nam je potrebna više od premijerke, a manje od predsjednika države. Za početak, a čini se da su odgovorne službe na dobrom tragu, vrijeme je da se svi nogometni kriminalci privedu sudu pravde. Da se pohvataju ljudi koji su namještali, muljali i nogomet gurali u propast. Zatim bi država morala napraviti plan te sagraditi nacionalni stadion. Model treba pronaći. Ili da netko, poput magnata Todorića, sagradi stadion i on bude u njegovu vlasništvu i zove se – Agrokorova arena. Ili da ga otplatimo svi zajedno na razuman, dulji rok. Potrebno je i omogućiti potpunu privatizaciju nogometnih klubova, što bi u nekim nogometnim sredinama bio pravi spas.

Treba nam novo vodstvo nogometnog saveza, koje će stabilizirati sustav natjecanja u prvoj ligi a potom i u svim ostalim ligama. Treba nam i francuski model nogometnih škola, jer na našim prostorima nogometni talent ne presušuje. Dječaka ima, eto pojavila se dobra generacija igrača do 19 godina, no za sve je uvjet da politika i državni aparat pomognu. Kako ne bismo opet jednom u budućnosti morali uz vlastitu reprezentaciju tražiti neku drugu za koju ćemo navijati.