Ivana Simić Bodrožić jedna je od najčitanijih mladih hrvatskih spisateljica. Vukovarka je. Kao devetogodišnja djevojčica otišla je u progonstvo i o tome napisala autobiografski roman. Ostala je bez oca na Ovčari. Biografija dovoljna da je dvorski savjetnici Ive Josipovića uoči posjeta Borisa Tadića Vukovaru i Ovčari pozovu na kavu s predsjednikom, a da Josipoviću kažu kako bi bilo dobro da se s njome susretne. Naravno, i da se s njome za javnost fotografira. Neka se vidi, i ona podržava Josipovićevu politiku pomirenja, zacijelo su tako zamislili dvorski spletkaroši.
Ali naletjeli su na tvrdu kost, na beskompromisnu osobu, neovisnu, s izgrađenim stavovima, čiji je upravo objavljeni tekst o kavi s predsjednikom izazvao opće zgražanje, a Josipovića i njegove dvorjane totalno raskrinkao.
Napisano je niz tekstova o Josipovićevu približavanju Srbiji, prijateljstvu s Tadićem, ali Ivana je nakon jedne kave bolje od mnogih analitičara raskrinkala tu politiku kada je zaključila: „Želim da ovo što prije završi. Pitam se što ja ovdje radim, a onda mi postaje jasno – da sam samo dio priče koja se dobro uklapa u njegovu biografiju, obilježavanje obljetnice, razumijevanje silnog kapaciteta za obje strane. Ljudskog interesa za stvarno razumijevanje problema – nula.“
A kako je počelo? Naravno da će čovjek odazvati se na poziv da dođe na kavu sa šefom države. A kad ono, šefu države prvo je pitanje: „Koji je vaš problem?“ Čudno pitanje za onoga tko poziva na kavu. Dvorjani ulijeću i šapću Josipoviću tko je s njime na kavi. A Ivana je izravna i zanima je kako je bilo s Tadićem. Josipović cvate: „Ooo, sjajno je bilo!“ A kad ga je zapitala što je s dokumentima koje je Tadić donio, Josipović najednom mijenja ploču i pokazuje posvemašnju nezainteresiranost. Jer činjenica je neugodna, Tadić je donio rendgenske snimke i povijesti bolesti pacijenata vukovarske bolnice iz ‘89. i ‘90., a ne ranjenika iz 1991. godine.
I onda vrhunac. Ivana mu spočitava da nije trebalo izjednačiti Vukovar i Paulin Dvor, jer je Vukovar bio dio planirane osvajačke politike, a Paulin Dvor pojedinačni ratni zločin. Josipović je na to pobjesnio, počeo držati lekciju, pričati kako su ubijali u Paulinu Dvoru, pa obitelj Zec... Ivana razumije, ali se i zgraža, pokušava pojasniti, ali „nova pravednost“ ne dozvoljava drugo mišljenje. I onda sam dokazuje do čega mu je najviše stalo. Pokazuje Ivani press-clippinge o sebi, „nezadovoljan veličinom članka koji su dnevne novine posvetile njemu i njegovim povijesnim izjavama, u odnosu na veličinu članka koji su posvetile branitelju iz Vukovara koji je izjavio kako Tadić mora osuditi režim i od njega se ograditi“!
Josipović je opsjednut sobom i svojom slikom u medijima. Voli aplauze međunarodne zajednice.
Ivana je pak pokazala svu bijedu hrvatskih političara. Josipoviću je održala lekciju iz domoljublja i odgovornosti, šefu države koji joj nije mogao pogledati u oči zbog oca ubijenog na Ovčari. On samo brine o nekom novom bratstvu i jedinstvu. Josipović nije ostavio dojam da je hrvatski lider te da razumije mladu intelektualku koja svojim životom i pisanjem svjedoči o teškim vremenima agresije na Hrvatsku kad su četnici ubili njezinog oca! On je pravni stručnjak, profesor i glazbenik, ali ostavlja dojam hladne, emocionalno osakaćene osobe koja nema dovoljno općeg znanja o Domovinskom ratu. A kao intelektualac očito više vremena provodi na Facebooku nego čitajući hrvatsku literaturu. Jer da čita, tada bi znao tko je Ivana, a i znao bi više o povijesti.
Hrvatska je umorna od predsjednika koji više pomaže susjedstvu nego vlastitom narodu! Ili su opet „krivi“ savjetnici pa će za nagradu jedna od njih, Romana Vlahutin, postati veleposlanica u Washingtonu? I da, predsjedniče, koji je vaš problem?
- Kuma je impresionirana ovom Ivanom. --