Omiljena hrvatska spisateljica i fakultetska profesorica Julijana Matanović pod jučerašnji datum upisala je u svoj rokovnik zagrebačku promociju nove zbirke priča “Knjiga o ženama, muškarcima, gradovima i rastancima”. Kako sam naslov kaže, dvanaest priča podijeljeno je u četiri tematska ciklusa kojima se, riječima nakladnika Mozaik knjige, Matanovićeva vraća svom prepoznatljivom stilu od kojeg se odmaknula u hvaljenom romanu “Tko se boji lika još”.
Kako biste Vi kao znanstvenica definirali taj stil kojem ste se vratili?
– Nova je knjiga samo vraćanje starom nakladniku. I jasno je da je on to tako i opisao. Mene oduvijek zanimaju poetički vrtovi pojedinih pisaca. Dakle, pitam se na kojim mjestima međusobno komuniciraju knjige jednoga pisca, što se prelijeva iz jedne u drugu… Takvu “cjelovitu” sebe nudim i svojim čitateljima. Da bih dokazala da nema crte po kojoj će me se rezati na faze ili trpati u ladice, u novoj se knjizi našla jedna priča iz Lika, jer Lik sam puno više ja nego što sam to ja u knjigama koje kritičari opisuju autobiografskima. Ukratko, većina priča ove svježe knjige u posjedu je izvoda iz knjige rođenih starijeg od izvoda tekstova iz Lika.
“Po priču moraš doputovati”, započinje lik iz jedne priče. Je li Vas to putovanje češće vodilo u vlastitu prošlost ili u svjetove mašte?
– Meni su oba svijeta jednako važna. Maštom spašavam zbilju i činim je sebi podnošljivijom. Jasno je da sam se vraćala da bih opipala emociju i da sam u priči “Udarac u psihu” zamišljala prostor u kojem sam odrasla. Življenje i pisanje nisu ništa drugo doli putovanje. Ako znate gledati oko sebe, i ako ste podareni životom nakrcanim događajima, a ako imate i uho za tuđe priče, pa čak i ljubav prema onima koji svoje frustracije rješavaju nanoseći vama bol, onda ste u neprestanom ispisivanju. Čovjek treba steći pravo na priču, ali i pravo na tumačenje. I na ocjenu drugih. Netko tko nije dopuštao da mu bol oplavi tijelo, neće razumjeti dioptriju kojom moje pripovjedačice gledaju na svijet.
Kada su nastale priče iz zbirke?
– Najstarija priča iz ove knjige, sada naslovljena “Šuti, gluvo bilo”, napisana je prije pet godina, poslije mog boravka u franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci. Ispisana je u paketu s pričom koja je objavljena u knjizi “Laura nije samo anegdota” (2004), a potom reinterpretirana u “Tko se boji lika još”. I već se pojavila u jednoj zajedničkoj knjizi na temu mina, ali pod drugim naslovom. Potom, po starosti, slijedi priča koja je svoju premijeru doživjela u vašem listu, i čak je ušla u završnu skupinu za nagradu. Imam potrebu reći da su sve te priče na neki način naručene.
U mnogo priča bitnu ulogu igra vrijeme. Imate li kao spisateljica prustovski nagon potrage za izgubljenim vremenom?
– Da, provocira me vrijeme. I u pravu ste, možda je ono središnja tema cijele knjige, svih priča. Ne vjerujem u malograđanske opomene “sve moraš navrijeme”, ali vjerujem u propovjednikovo “svemu ima vrijeme”. Naime, vlastitom biografijom svjedočim vremensku pobrkanost. Itekako sam skupo platila što sam forsirala stvari kojima još nije bilo vrijeme.
